20.02.2018

Jovana Jagetić - Vaspitanje je naša lična karta

Jovana Jagetić je članica redakcije Kruga mladih, volonterka Crvenog krsta i programa „Antitrafiking“, kao i koordinarka programa „Briga o starijima“ . Osnovnu školu završila je sa prestižnom diplomom "Luča". Nastavlja da niže petice u SMŠ “Danilo Kiš“. Borac je za pravdu i vrijednosti koje se zasnivaju na humanosti i empatiji. Odgovorna, tačna, principijelna, samokritina i perfekcionista...

 

Uređuje: Zorica Radenović

Pripremila: Jelena Kovačević

 

Kako usklađuješ brojne obaveze?

 

Često me to pitaju, ali ni sama ne znam odgovor. Takva sam od malena. Oduvijek volim da učim i radim. Ne raditi ništa je prosto dosadno. Još kao dijete, imala sam mišljenje o svemu i nijesam se ustručavala da ga iznesem. Imati cilj, znači da smo na pola puta da ga ostvarimo. To nije uvijek lako, ali i ne treba da bude. Najvažnije je odrediti prioritete.


 
Šta te posebno emotivno ispunjavaja?
 

Svaka aktivnost je priča za sebe, koja me obogaćuje novim iskustvima i poznanstvima. Duže vremena sam članica redakcije „Kruga mladih“, pa samim tim imam više uspomena, ali sam i kao volonterka Crvenog krsta veoma emotivno ispunjena. Sve što radim mi pričinjava zadovoljtsvo i izgrađuje moju ličnost.
 


Kada si se uključila u aktivnosti "Kruga mladih" i šta te motiviše da istraješ u daljem radu? 

 

Nakon druženja sa članovima redakcije i čitanja prvog broja časopisa, poželjela sam da postanem dio tima koji stvara, druži se i radi nešto korisno i važno za zajednicu. Nakon što sam se oprobala u ulozi novinarke, shvatila sam da mi se ta uloga, u kojoj sam se slučajno našla, veoma dopala. Uzbuđenje koje sam osjetila tada i dalje me motiviše da budem dio tima sa kojim kreiram časopis i portal „Krug mladih“. U takvoj redakciji, nije teško istrajati.
Za dvije godine rada u redakciji stekla sam iskustvo i znanje, koje će mi koristiti, bez obzira na posao kojim ću se kasnije baviti. Kao članovi redakcije, naučili smo da suzbijemo strah i tremu prilikom javnih nastupa i dok govorimo o nekoj temi. Unaprijedili smo i dalje unaprijeđujemo pisanje i izražavanje, naučili smo više o novinarstvu i praktično iskusili šta znači biti novinar. Bez lažne skromnosti, vjerujem da kao redakcija napredujemo i da nam je svaki naredni broj čitaniji u odnosu na prethodni. Doprinijeli smo i uticali na pozitivne promjene u gradu i sada gotovo svi u Budvi znaju za „Krug mladih“. Najdraže uspomene su mi sa zajedničkih druženja i odlazaka u štampariju, kada smo bili u prilici da vidimo kako se naše misli i rečenice stapaju u jednu cjelinu - časopis. Nakon svakog narednog broja slijedi promocija, kada željno iščekujemo povratnu informaciju publike.Tada posmatramo njihove reakcije, dok čitaju i prelistavaju časopis, koji smo im priredili. 

 

 

Šta te je motivisalo da se pridružiš Crvenom krstu Budve?

 

Biti volonterka i saradnica Crvenog krsta, nosi sa sobom dosta odgovornosti, ali i predivno iskustvo i momente koji se ne zaboravljaju. Učimo šta znači biti nesebičan, altruista, pomagati drugima, bez ikakvih očekivanja. Sve je počelo kad sam postala član ekipe za prvu pomoć. Učestvovali smo na opštinskom takmičenju, gdje smo osvojili treće mjesto. Nakon toga uslijedilo je obilježavanje važnih datuma iz našeg crvenokrstaškog kalendara. Bila sam u prilici da učestvujem u akcijama solidarnosti, kada smo prikupljali pomoć za socijalno ugrožene porodice. Svako od nas ima priliku da prezentuje programe Crvenog krsta u školama i drugim institucijama. Pored toga, kao koordinatorka programa „Briga o starijima“ posjećujem tri starije gospođe o kojima brinem. Druženja u Klubu starih sa volonterima i zaposlenima, podsjećaju me na to šta znači biti volonter i zašto sam ponosna na to.

 

 

 

 

 

Kako se osjećaš u ulozi moderatorke na promocijama i svečanostima ?

 

Lijep je osjećaj kada ti drugi vjeruju i kada znaju da ćes valjano obaviti posao. U ulozi moderatorke nemam tremu, već uzbudjenje jer imam nešto važno da saopstim publici. Volim javne nastupe, poput takmičenja recitatora, kada mogu da gledam publici u oči. Pri svakom obraćanju vodim računa o dikciji i o tome da budem dovoljna glasna. Trudim se da prema svima budem pažljiva. Na taj način ukazujem dužno poštovanje i zahvalnost prema onima koji su prisutni.
 

 

 

Uskoro zavrsavas gimnaziju. Vidiš li sebe u novinarstvu?

 

Veliku ljubav gajim prema ovoj profesiji i iskreno, mogu sebe da zamislim kao buduću novinarku. Novinarstvo nije lak posao, a pravi novinari u svakom trenutku treba da preuzmu odgovornost za ono o čemu govore i pišu. Međutim, imam i neke druge želje. Književnost me zanima od malena a učenje stranih jezika je moja velika strast. Ne znam šta ću na kraju odlučiti, ali se divim onima koji to već sada znaju.

 

U osnovnoj školi, bila si članica školskog časopisa „Klio“ . Da li se već tada rodila ljubav prema novinarstvu?

 

„Klio“ je moj prvi ulazak u svijet novinarstva. Moguće da tada još nijesam bila svjesna svojih interesovanja. Kada sam postala članica Kruga mladih, osjetila sam želju da više i bolje radim na sebi. Pored toga što volim da pišem, istražujem i upoznajem svoj grad i ljude, otkrila sam i svoj talent da vodim programe uživo. Vjerujem da će mi sve to koristiti u životu.

 

Griješiš li i učiš li na greškama?

 

Naravno da griješim. Svi griješimo, svakodnevno. Nijesmo savršeni, ipak mislim da je suština u tome da naučimo da živimo sa svojim nedostacima. Trudim se da istu grešku ne ponovim više puta, jer tada nije greška, već lični izbor.

 

Kojih principa se pridržavaš?

 

Kada god to mogu, trudim se da ukažem pažnju onima koji to zaslužuju. Ne radim ništa polovično. Ako prihvatim obaveze, nastojim da ih uradim najbolje što mogu. Ne volim da se pretvaram, a ni da sam u drustvu onih koji to čine. Ne želim da se mijenjam zbog drugih, niti želim da to neko čini zbog mene. Kada bi se svi ponašali prirodno i iskreno, bez laži i pretvaranja, svijet bi bio mnogo ljepše mjesto za život. Mislim da je besmisleno biti kukavica. Tada se propuštaju najljepše prilike u životu. Ne kaže se bez razloga „sreća prati hrabre“. Smatram da nije u redu suditi drugima, a da prethodno nijesmo upoznali sebe. Ćutanje mnogi shvataju kao odobravanje, stoga, mislim da ne treba ćutati, već se glasno boriti za svoje ciljeve. Niko drugi to neće uraditi umjesto nas.


Smatraš li da je način na koji se prema drugima ophodimo, zapravo naša lična karta?


Ljudi mogu da zaborave šta smo kazali ili uradili, ali ne i kakve smo osjećaje u njima izazvali. To jeste naša lična karta i nešto što određuje našu ličnost. Vaspitanje i dobre osobine drugi cijene i poštuju, od toga često zavisi naša budućnost. Poštujem i cijenim sagovornike, bez obzira da li su u pitanju djeca ili odrasli. U razgovoru sa njima gledam ih u oči. Smatram da je bitno imati stav i ne sklanjati pogled.
 

 

 

Šta su ti prioriteti u životu?

 

Na prvom mjestu mi je porodica, veoma cijenim trenutke provedene sa njima. Zatim škola i moji zacrtani ciljevi. Kao i većina mladih ljudi, imam snove. Važno mi je da budem korisna za drušrvo i zajednicu, kao i da doprinosim gradu u kom živim. Trenutno to činim kroz aktivnostu u „Krug mladih“ i Crvenom krstu.

 

O čemu Jovana mašta ?

 

Sa jedne strane trudim se da ne „odlutam“ previše, da ne bih propustila stvarni život oko sebe, a opet samo srećni ljudi umiju da maštaju. Kao i svi, imam trenutke kada se zamislim i razmišljam o stvarima koje bih voljela da uradim, mjestima koje bih voljela da posjetim, o budućnosti, o nekoj knjizi ili filmu koji su ostavili utisak na mene. Dok su mi u mislima planovi za taj dan, pokušavam da ne razmišljam o obavezama kao o nečem teškom i napornom. To su moji izbori i dok je tako, zadovoljna sam.

 

Šta za tebe predstavlja prijateljstvo i jesi li od onih koji imaju puno prijatelja?

 

Zavisi kako to doživljavate. Prijateljstvo i druženje nije isto. Možemo biti okruženi ljudima, a nemati osjećaj bliskosti. Nekima je potrebna grupa, da bi se osjetili posebno i popularno. Meni je dovoljno nekoliko njih, sa kojima imam slične poglede na svijet. Pazljivo ih biram i smatram da prijatelji trebaju međusobno da se poštuju. Danas je teško naći nekoga sa istinskim vrijednostima. Lakše je utopiti se u masu i ponašati se kao drugi, dok biti svoj i drugačiji zahtjeva žrtvovanje i hrabrost.

 

Cijene li ljudi odgovorne i pouzdane osobe?

 

Rekla bih da ljudi umiju da prepoznaju takve osobine, ali ne uvijek i da cijene. Često iskorištavaju vrijedne i odgovorne osobe. Dobar savjet koji sam nedavno dobila je da ne dozvolim drugima da moju dobru volju shvataju kao njihovo pravo.

 

Kako bi sebe ukratko opisala?

 

Lakše je govoriti o tuđim osobinama, jer u tom slučaju možemo biti objektivni. Kada govorimo o sebi nijesmo sigurni šta reći, a šta prećutati. Uglavnom se trudimo da sakrijemo svoje mane, a prikažemo vrline. Rekla bih da sam ozbiljnija u odnosu na svoju generaciju, tolerantna i neko ko voli da oprosti. Takođe samokritična i perfekcionista. U kućnoj atmosferi neko ko voli da priča. Privržena svojoj porodici. Često nestrpljiva, kada nešto želim i uporna dok to ne ostvarim.
 

Sa kojim književnim likom možeš da se poistovijetiš?

 

Mislim da bi mi život bio dosadan bez knjiga, koje nam otvaraju vrata različitih svjetova i kultura. Ipak, kada bih trebala da se poistovijetim sa nekim od junaka, bila bi to Antigona iz Sofoklove drame. Kao i ona, borac sam za pravdu i veoma sam požrtvovana kada je porodica u pitanju.

 

Šta ti najčešće izmami osmjeh, a šta suze ?

 

Trebali bi što češće da se smijemo. Dovoljan je i mali osmijeh, da pošaljemo poruku svom mozgu da smo srećni. Smijem se kad sam sa pozitivnim ljudima. Smatram da treba izbjegavati negativne osobe, koje se žale i koje uvijek imaju problem za svako rješenje. Osmijeh mi može izmamiti moja porodica i najbliži prijatelji, čak i kad sam ljuta ili neraspoložena. Nije rijetkost da se nesvjesno osmjehujem, dok čitam dobru knjigu ili gledam film, kada naučim nešto novo ili nekome pomognem. Kada sretnem poznanika na ulici koga nijesam dugo vidjela… Nijesam osoba, koja često plače, posebno ne pred drugima, ali postoje trenuci kad sam osjetljiva. Rastuži me kada čujem nečiju tužnu priču, kada se unesem u film i zaboravim da je tužan kraj samo plod nečije mašte. Ponekad lično doživim nečiji problem, a ako nisam u mogucnosti da pomognem osjetim se bespomoćno. Svi u mom okruzenju znaju da ne volim svađe, jer mi takve stvari padaju teško. U svakom slučaju suze nijesu znak slabosti.

 
 
 
 

 

 

 

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt