15.06.2017

Dejan Cukić, muzičar, publicista, rok kritičar - Previše vjerujem ljudima

Poznati muzičar, publicista i rok kritičar, Dejan Cukić, nedavno je bio gost u Budvi i promovisao knjigu koju je preveo na naš jezik. U pitanju je roman „Kad svinje polete“, autora Marka Blejka, koji predstavlja detaljan i važan pogled na istoriju grupe Pink Flojd. Tim povodom održao je  i koncert u cafeu EL Rey u blizini plaže Jaz. Muzičar koji je nedavno obilježio tri decenije solo karijere strpljivo i ljubazno je odgovarao na naša pitanja.

 

Pišu: 

Anastasija Jakovljević

Jovana Jagetić

Za sebe kaže da je u muzičkom svijetu uspio taman toliko koliko je potrebno da živi slobodno i sačuva svoju privatnost. Svojom najvećom manom, a istovremeno i vrlinom smatra to što previse vjeruje ljudima. Najljepši poklon za pedeseti rodjendan dobio je od svoje djece, a to je majica na kojoj je pisalo: „Ja nemam pedeset, ja imam osamnaest, sa trideset i dvije godine iskustva“.

 

 

 

Kako biste u nekoliko rečenica opisali svoju mladost. Kakav je nekada bio Dejan Cukić  a kakav je danas?

 

Ne mislim da sam se puno promijenio. Sa vama bih podijelio jednu dragu uspomenu. Za svoj pedeseti rođendan sam dobio od svoje djece majicu, na kojoj je pisalo: „Ja nemam pedeset, ja imam osamnaest  sa  trideset i dvije godine iskustva“. Tako  oni mene doživljavaju - kao nekog ko u duši i dalje ima osamnaest.

Mnogi muzičari govore o svojem nesretnom djetinjstvu, a ja to za sebe ne mogu da kažem. Bio sam srećno dijete, koje je raslo u stabilnoj i  normalnoj porodici. Živio sam u jednom kraju u Beogradu, koji je važio za „opasan“, ali to nije bilo baš tako. Imali smo svoje starije društvo i bili smo zaštićeni od svih.

 

Jednom ste izjavili da su životne greske lekcije iz kojih kasnije proizilaze uspjesi. Da li i danas učite na greškama i da li vaspitavajući svoju djecu, nastojite da ih poštedite istih.

 

Svakog pokušavam da  poštedim grešaka, pogotovo kada me neko pita za savjet.  S obzirom na to da u velikim količinama pravim gluposti, mislim da sam još uvijek u procesu učenja koje nikada ne prestaje. Uglavnom su to poslovne greške. Što se privatnih grešaka tiče, imam jednu veliku, a to je da previše vjerujem ljudima. Ja se vodim nekom svojom životnom filozofijom. Smatram da će vrijeme izliječiti svako razočaranje i povredu od strane ljudi. Obično onaj ko povrijedi ne može mirno da spava, tako da uvijek treba biti dobar prema ljudima.

 

Muzičku karijeru ste započeli u grupi „Dizel“, zatim prelazite u gupu „Tilt“, da biste nastavili u „Bulevaru“. Da li se rado sjećate svojih prvih muzičkih nastupa i kako su oni izgledali?

 

Bilo je uzbudljivo! U grupi Dizel sam počeo da sviram kada sam bio u drugom razredu gimnazije. Tada sam „otkrio sebe“ i prvi put stupio na scenu. Bio sam dijete sa naočarima, violinom u ruci i vukovac u školi;  a onda se u meni rađa nešto novo, buntovno i  skriveno.

Što se tiče grupe Tilt, to je bio prvi profesionalni bend i prvi važniji muzički  nastupi, kao što je prva posjeta Crnoj Gori, tačnije Nikšiću. Bulevar je već neki novi početak, gdje sam započeo diskografsku karijeru, prve ploče, albumi, turneje... 

 

 

 

Nakon saradnje sa članovima grupe „Bajaga i instruktori“ , osnivate  svoju novu grupu „Spori ritam bend“ nakon čega izdajete osam albuma.  Šta ste tada sebi postavili kao cilj i da li ste taj cilj dostigli.

 

,,Kada se čovjek bavi umjetnošću, sam proces stvaranja je ustvari cilj. Iskreno, tada nijesam imao konkretno neki cilj. Radio sam ono što sam volio, pa šta bude. Svi u tim godinama želimo da budemo što uspješniji i prvih petnaest godina karijere sam se fokusirao na to da dostignem taj uspjeh. Narednih petnaest godina se zahvaljujem Bogu što sam ostao na zemlji, jer u ovom poslu postoji tanka crvena linija koju, kada pređeš, postaješ svačiji miljenik, svako te posjeduje i svako misli da ima pravo na tebe. Mene ljudi mnogo lakše puštaju na miru. Mislim da sam malo ispod tog uspjeha koji postaje opterećujući. Mogu da šetam mojim gradom bez ikakvih problema. Ponekad me ljudi prepoznaju na ulici, pozdrave me i to je to. Privatnost mi je jako bitna, pa smatram da sam imao mnogo sreće. Ono što je uticalo da promijenim mišljenje o uspjehu je stvaranje porodice. Postigao sam taman toliko da i dalje živim pristojno od muzike a sa druge strane mogu da živim kao slobodan čovjek. ‘’

 

Šta Vas je motivisalo da počnete da se bavite pisanjem, novinarstvom i prevođenjem knjiga poznatih muzičara?

 

Kada je čovjeku dat neki talenat, dužan je da ga razvija. Ako to ne uradi, onda nije ispunjen do kraja. Ja sam shvatio da imam sposobnost da se izražavam verbalno i na papiru, pa sam prosto odlučio to da iskoristim. Zašto da ne? Popunjavanje stranica papira doživljavam kao izazov, a sve počinje od muzike, jer je ona jezgro svih djelatnosti kojima se bavim. Od nedavno tu spada i pisanje scenarija.

 

Kako ste došli na ideju da napišete svoje prve dvije knjige: „Mizika je najbolja“, i „Rolingstonsi-upustvo za upotrebu“?

 

Što se tiče mojih prvih knjiga, nastale su na dva različita načina. Knjiga „Muzika je najbolja“ je nastala kao moja velika ljubav i strast prema muzici i veliko poštovanje prema Frank  Zappinu. Ona je i napisana nakon njegove smrti.  Tako je sve počelo, a ja i danas  ljubomorno  čuvam taj primjerak.  Što se tiče druge knjige , pitali su me da li bih bio zainteresovan da napišem nešto o bendu „The Rolling  Stones“ i prihvatio sam. Nisam radio sa ništa manje žara nego svoju prvu knjigu.

 

Kakav je osjećaj prevoditi biografije poznatih muzičkih velikana? Da li Vas iznenađuju i nalazite li niti koje Vas čine bliskim sa njima?

 

Svakoj knjizi prilazim kao obožavalac. Naravno, neku volim više a neku manje. Uglavnom sam radio knjige o ljudima koje cijenim i čiju sam muziku volio. To je sa jedne strane lijepo, rado se prisjećam te muzike pronalazeći i slušajući rijetke snimke. Mislim da je dobro da te knjige radi neko ko se razumije u muziku kao ja. Svaka knjiga ima svoju priču, a ja sam sklon autobiografijama. Ono što daje posebnu čar ovom poslu jeste što čovjek svaki put nauči nešto novo. ’

 

 

Čest ste gost u El Reju. Šta pronalazite ovdje kod nas u Crnoj Gori a što vam možda nedostaje u Beogradu?

 

Svakako da me ovaj predivni pogled i prirodne ljepote uporno vraćaju ovdje, a konkretno u El Rey-u su predivni ljudi sa kojima je divno sarađivati. Ovo je već treći put da gostujem ovdje i osjećam se dobrodošlo.

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt