25.06.2017

Dijana Lazović, akademska slikarka – Ljubav sve pobjeđuje

Postoje ljudi koji ne vide samo fizički – očima, već i onim unutrašnjim, iz najdubljeg sloja našeg bića. Dijana Lazović,  mlada umjetnica iz Budve, život prikazuje posmatrajući ga iz tih dubina, najčešće kroz ljubav koja dominira na njenim platnima.

Ona slika ljubav i daruje je svim poštovaocima umjetnosti.

Nakon studiranja u Milanu, vraća se u svoju Crnu Goru, u Budvu, riješena da joj pokloni najvrjedniji dio sebe, svoje stvaralaštvo.

Kaže da je od onih koji gaje pozitivan stav prema životu, ali i da umije da nadjača sebe kada je to potrebno.

Rukovodi se starom latinskom izrekom: "Amor vincit omnia" ("Ljubav sve pobjeđuje"). 

 

Piše: Zorica Radenović

Dijana Lazović je diplomiala na Akademiji likovnih umjetnosti u Milanu, u klasi profesora Italo Bressan-a. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 2013. godine. Svoje radove  izlagala je na više samostalnih i grupnih izložbi. Posljednji put na samostalnoj izložbi u galeriji hotela Queen of Montenegro u Bečićima, predstavila se sa petnaest radova većeg formata iz cilusa "Zagrljaji II", rađenih u kombinovanoj tehnici. 

 

 

Završili ste Akademiju likovnih umjetnosti u Milanu, kolijevci umjetničkog stvaralaštva, pogotovu kada je likovna umjetnost u pitanju. Je li to ona čvrsta podloga, koja Vam je data u vrijeme univerzitetskog obrazovanja ?

 

Studiranje u Milanu je bio idealan pokretač i motiv za učenje i stvaranje. Uopšte moj život na sjeveru Italije bio je dobro organizovan zbog okruženja i atmosfere koja je kružila. Prihvatila sam je veoma rado, jer mi je bila neophodna za ostanak u velikom gradu. Od onih  sam ko traži nešto da ga pokreće, ili izvlači snagu da lakše pristupi traženom.

 

 

 

Kako je Milano djelovao na Vaš umjetnički izraz ako znam o da tu "egzistira" i Leonardo da Vinči, gdje se začeo i cvjetao futurizam, pa velikani umjetničkog dolazili i stvarali?

 

Tokom studiranja nije bilo uticaja sa bilo koje strane. Sve ovo što ste naveli, je doprinijelo većoj volji i želji za radom i stvaranjem. Prilikom obilaženja Leonardove "Tajne večere", galerija i muzeja, shvatite da ste dio toga, poput najsitnije čestice.... Dok sam posmatrala sva ta velika umjetnička djela, shvatila sam koliko rada će trebati i na kakvom sam debelom početku. Lijep je osjećaj kada znate da je toliko toga neotkrivenog i nepoznatog ispred vas i da vas čeka put otkrivanja istog.

 

Da li Vas je uplašila ta grandioznost umjetničkog Italije, ili ?

 

Brkala su se osjećanja straha i želje za saznanjem, baš zato, jer je sve to bilo novo za mene, tek viđeno. Postavila sam sebi cilj, da kada sam već došla da studiram, iskoristim koliko je  moguće od onog što mi je ponuđeno.

 

 

Iz Italije pravo u Crnu Goru, svoju Budvu. Ima li ljepšeg dara svom gradu od toga kada čovjek može dati najkvalitetniji dio sebe, svoje stvaralaštvo?

 

Od samog početka sam znala da ću se vratiti u Crnu Goru, nijesam se dvoumila oko toga, bez obzira na mogućnosti koje su mi se tada pružale. Olakšavajuća okolnost bila je to što sam istovremenao znala da ću se po povratku u Crnu Goru, vraćati Milanu, onda kada mogućnosti to budu dozvoljavale.

 

Smatram da svaki pojedinac dok stvara, ne zna da li je to što je pred njim dovoljno dobro - kvalitetno. Volim da sumnjam u svoj rad, jer onda znam da nema kraja učenju, bez obzira na sigurnost koju osjetim kada vidim rad pri kraju, koji mi se tada dopadne.

  

 

Kako se osjećate kad izlažete u Budvi, Podgorici, a kako van svog zavičaja ?

 

Naravno da je lijepo izlagati u svom gradu. Osjećaj je nevjerovatno dobar. Nakon otvaranja izložbe slijede razgovori, radoznala pitanja, sve me to čini veoma srećnom.

Kada izlažem van svog grada, takodje me prati lijepo iskustvo, i tada se uvijek vraćam Budvi ispunjena.

 

Na otvaranju Vaše posljednje izložbe u Queen of Montenegru, dizajnerka Sandra Đurbuzović izjavila je: "Dijana na svojim platnima okuplja ljubav" Je li to spoj tjelesnog i duhovnog, ono nevidljivo što ljubavlju zovu, a što umjetnik svojim izrazom može prenijeti i dati?

 

Lijepo rečeno "ono nevidljivo", to i jesu osjećanja koja se teško mogu pretočiti u linije. Međutim, čini mi se da crteži to "nose" i jasno opisuju moja osjećanja, u pravom smislu, ona su ogoljena.

Ono što me raduje, jeste da publika to osjeća, da to isto i oni doživljavaju posmatrajući moje slike. Odatle proizilazi moje zadovoljstvo.

 

  

Za Vas je ljubav pokretač, ili je ljubav prostor za traganje?

 

Ljubav jeste pokretač, snažan, zato i stvaram. Emocije za kojima tragam i koje živim, prisutne su kod svih. Samim tim lakše mi je da ta osjećanja onoliko koliko znam prikažem na platnu. To je podloga koju ja koristim. Ciklusi "Zagrljaji II" i "Dodiri" su očigledan primjer.

 

  

Na Vašim slikama se vidi ,,priča" o porodici kao čvrstom jezgru ličnosti, kao sveto trojstvo, kao jedinstvo. Od čega to porodica brani i šta čuva ?

 

Ne postoji borba, nema otpora, onda bi bilo teže, zato daje i odaje toplinu. Borba je više u meni, dok stvaram, a motivi u ovom slučaju porodica, se toga oslobađa. To je traženi rezultat završenog rada, kada dođem do onog što želim.

 

Na slikama sa Vaše posljednje izložbe fetus jasno korespondira sa spoljašnjim i unutrašnjim. Je li to ljubav ? Osnova čovjekovog bića ? Stvaralački embrion ?

 

Istovremeno, stvaralački embrion i ljubav, kao spoj, jer zajedno djeluju, a fetus je plod toga što se dešava i nastaje.

 

Na mirnom licu mlade djevojke ne vidi se umjetnička zrelost koju nose tvoje slike i izrazi na njima. Jesi li prerano odrasla? Da li bi još malo djeteta u sebi?

 

Ne želim da odrastem, to me i čini mlađom, bez skormonosti, ako se to može tako gledati. Čini mi da svi koji to nose u sebi, odaju sličan utisak i izgled. Imati djetinje u sebi je lijepo, meni korisno. Zrelost, je prije bih rekla neka ozbiljnost i pristup radu. Crtež doprinosi tome, koji je na svakom zastupljen.

 

 

Vaš kratak osvrt na djetinjstvo?

 

Pa bezbrižno, lijepo. Odrastanje uz prijatelje iz osnovne i srednje škole. Danas isto to, nastavljeno jos jače, pa skalpanje novih prijateljstava. Crtala sam i tada, međutim nijesam pretpostavljala da ću sa tim otici tako daleko da mi danas predstavlja sastavni dio zivota.

  

Kako biste sebe opisali u nekoliko rečenica ?

 

Teško pitanje. Ostavljam da to pričaju oni koji me zaista duboko i istniski poznaju, a ne samo kako to njima odgovara. Ne želim sebi da dajem tu odgovornost. Ne krijem se iza riječi, postupaka, radova, to sam ja sa manama ili bez njih, a i da ih imam, smatram da je to normalno...Dobro je kada ih vremenom postajemo svjesni i trudimo se da ih mijenjamo kada nam počnu smetati.

 

Šta volite kod sebe a šta sebi zamjerate ?

 

Reći ću samo da volim snagu koja je meni pokretač, inicijativu što kod sebe, što kod drugih, i to je dovoljno za iskren odgovor koji mogu dati.

 

Koje su Vam najvažnije životne lekcije ?

 

Ponekad se dese situacije na koje ne možete da utičete. Dozvoljavate drugima da odlučuju, a pri tom morate da im vjerujete, da bi se došlo do obostranog zadovoljstva. Tada shvatite da morate cijeniti sebe i da možete više nego što ste mislili do tada. Neko sam ko voli da nadjača sebe onda kada to moram, iskustvo mi je to dokazalo, i vjerujem sebi.

 

 

Kakav stav gajite prema životu i ljudima ?

 

Biram pozitivu. Činjenica je da je teško doći do nje, ali treba raditi i imati volju za njom. 

 

Vaš životni moto ?

 

Amor vincit omnia !

Što želim svima.
 

 

 

 O Dijaninom stvaralaštvu:

 

Dijana Lazović okuplja na svojim platnima ljubav. Najčešće čvrstim zagrljajem, koji onda dvije duše pretače u jednu, a potom, tako slivene, one rađaju nastavak, svoje dijete“.

Kompaktno formirana kompozicija, sačinjena od spleta, strašnih, odlučnih i bezbroj malih, delikatnih linija, te slojevito i znalački  rasprostranjenih nanosa boja, načas, nepropusno zgusnutih, a onda sjajno lavirano, lako pretočenih bjelini podloge, otkriva nam raskoš svoje slikarske i cratačke vještine, al i nameće misao da stojimo ispred djela jednog grafičara i vajara  

                                                                        Sandra Đurbižović, grafička dijajnerka

 

 

 

Ima nečeg istinitog u ruskom prevodu - slikati sliku — писать картину. Dijanine slike su pisane, ne slikane. Zahvaljujući dubioznosti čovečjeg tijela, koja „iskače“ sa Dijaninog platna, sliku posmatrač ne može prosto da pogleda i da se odmakne. Njene slike se čitaju duže vrijeme i svaki put iznova. One su živi razgovori bića i nebića u svojoj težnji da postanu bića, da se otelotvore.

 

Slika Dijane Lazović donosi jedno novo otkrovenje koje nam dolazi iz praznog prostora, iz onog „Ništa“ o kojem ne znamo mnogo a znamo da je tu, u blizini, znamo da smo iz njega potekli i da ćemo se u njega vratiti. Transcedentno Dijana Lazović olako pretvara u imanentno a potom vrhunskom umješnošću čini i obratno. Krug života se vrti, okreće, ne zaustavlja, bježi, goni za bezsvijesti utvara ljudskih likova a ujedno i za ljepotom ljudskog bića, novorođenčeta i svoj njenoj serijoznosti...

                                                                    Dušica Labović, prof. filozof i spisateljica

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt