26.10.2017

Jasmina Bigović - Kažem ono što mislim, radim ono što me ispunjava

Jednog dana kada se ostvarim i kada se sjetim svega što sam proživjela, želim da budem zadovoljna i da život živim po svojim, a ne tuđim pravilima.


Jasmina Bigović ima 17 godina. Učenica je Srednje mješovite škole “Danilo Kiš”. Članica je Unije srednjoškolaca Crne Gore, ACES act local projekta, aktivistkinja Omladinskog kluba Budva, redakcije "Kruga mladih" i NVO "Naša akcija" i član orkestra Gradske muzike Budva.

 

Pripremila: Jovana Jagetić 

 

 

 

Talentovana je za muziku, recitovanje, posjeduje liderske osobine. Jasmina može mnogo toga, i uglavnom sve postiže. Svojim primjerom pokazuje da je moguće biti dobar đak, ali i društveno aktivna i odgovorna osoba, spremna da pokrene sebe i druge onda kada je to potrebno.


Želja joj je da obiđe svijet i nauči japanski jezik, koji je posebno interesuje. Za sebe kaže da je tvrdoglava, da zna da širi ljubav i pozitivnu energiju, ali i da je veoma romantična, mada to rijetko pokazuje. Prijateljima uglavnom savjetuje da ne čekaju druge da završe bilo šta umjesto njih, već da se pokrenu i bore za svoja prava i ciljeve.

 

Šta za tebe predstavlja aktivizam mladih i koliko je važno biti društveno aktivan?


Biti društveno aktivan je veoma važno, tiče se nas i okoline. Smatram da čovjek treba biti društveno aktivan, jer kako bi drugačije ispunio dan i vrijeme koje je pred njim, ako ne radi i ne stvara nešto vrijedno i korisno. Rad utiče na stanje našeg duha, u pozitivnom smislu uzdiže naše ličnosti. Onda se možemo osjećati dobro na kraju dana, a taj osjećaj je nezamjenljiv.


Kao članica Omladinskog kluba Budva, na koji način ćeš se boriti za prava mladih?

 

Članica sam Omladinskog kluba od ovog ljeta i mogu reći da je veoma zanimljivo. Cilj nam je da stvaramo u prostoru u kojem će mladi moći da se iskažu kroz niz vannastavih aktivnosti. Misli se na razne kreativne radionice, muzičke sekcije i sve ono što je potrebno mladima. Boriću se da svaku ideju koju oni zamisle i predlože, da pomognem da se ostvari, jer je to moj zadatak, kao članice Omladinskog kluba.

 

 

Šta te je motivisalo da postanes članica ACES -act local projekta? Koliko je taj projekat važan za mlade u Budvi?


ACES- act local projektu sam se priključila nakon što mi je profesorica Milica Vuković detaljnije objasnila o čemu je riječ. Nakon prethodnog iskustva u Đačkom parlamentu i zato što sam se oduvijek trudila da budem aktivna, odlučila sam da prihvatim ovo i tako dobijem još jedno novo iskustvo. Kada sam čula koji su planovi i ciljevi projekta, rekla sam sebi “zašto da ne?” Kasnije sam uvidjela da nijesam pogriješila. Vrlo brzo smo imali izložbu fotografija a nakon toga i otvaranje Prostora za mlade. Zahvaljujući ovom projektu uspjeli smo da promovišemo aktivizam mladih i doprinesemo osnivanju Omladinskog kluba.

 

Oprobala si se i u aktivnostima Đačkog parlamenta SMS “Danilo Kiš”. Da li si naišla na podršku vršnjaka i na koji način si uspjela da ih motivišeš da se priključe i učestvuju u radu parlamenta?


Parlament je zapravo jedna od mojih težih borbi i izazova. Motiv da učestvujem u osnivanju Đačkog parlamenta proizišao je iz redovnih aktivnosti i iskustva koje sam stekla u okviru Unije srednjoškolaca Crne Gore. Profesor Krsto Vuković mi je predložio da prisustvujem njihovoj Generalnoj skupštini i tada je otpočela moja ljubav prema aktivizmu. Pratila sam kako oni to rade i poželjela da slične aktivnosti zažive i u našoj školi. U glavi sam imala scene iz filmova, gdje srednjoškolci organizuju balove, kao što je američki “homecoming dance” i željela sam da srednju školu doživim kao čarobno iskustvo. Kada sam krenula da se borim za to, iznenadila sam se koliko učenicima nedostaje motivacija i kako drugačije od mene doživljavaju ovaj period našeg života. Na kraju treće godine uspjela sam da okupim grupu učenika, njih oko dvadeset koji su se zalagali za Đački parlament iznoseći prijednoge šta i kako žele da sprovedu u djelo. Bila sam srećna jer sam uspjela da doprem do njih pa se nadam da će ova godina biti još uspiješnija po tom pitanju.

 

Da li misliš da si uticala na pozitivne promjene u školi? Jesu li mladi sada vise aktivni?


Pretpostavljam da je na njih uticao moj pozitivan stav. Vidjeli su koliko sam se trudila, a ja bih se prva aktivirala kada vidim nečiji trud i rad.

 

Da li je muzika tvoja prva ljubav, tvoj način izražavanja?


Muzika me prati od ranog djetinjstva. Majka mi je puštala muziku dok sam kao beba spavala, od Mocartovih djela do rock muzike. Ona mi je prva usadila tu ljubav prema muzici. Sa šest godina sam izrazila želju da pohađam muzičku školu i naučim da sviram klavir. U početku mi je trebalo više vremena da se fokusiram i zapamtim sve što je bilo potrebno. Zahvaljujući nastavnom kadru muzičke škole vrlo brzo sam počela da razumijem i pamtim, i taj momenat je uticao da se mijenjam i kao osoba. Ne mogu tačno da opišem osjećaj kada slušam muziku ili slušam nekog dok pjeva. Na primjer, bila sam skoro u Beču i slušala jednu djevojku dok je pjevala operu. Tada sam po ko zna koji put osjetila tu povezanost i potrebu da sam stalno u krugu muzike.

 

Kada si otkrila svoj talenat za muziku, kako ga razvijala i koliko mu danas posvećuješ pažnju?


Od malih nogu sam znala da je muzika moja ljubav i talenat, koji sam razvijala pohađajući muzičku školu. Međutim, muzikom sam intezivnije počela da se bavim sa 13 godina, a posljednje dvije godine je sve to kulminiralo. Trudim se da postignem viši novo, vježbajući svakodnevno, osim ako me druge obaveze ne iscrpe. Ne pada mi teško da sviram i pjevam i po nekoliko sati dnevno.

 

 

Da li se sjećaš neke pjesme, koju si voljela i stalno pjevala kao mala?


Ne sjećam se konkretno pjesme, ali znam koliko sam voljela Tošeta Proeskog. Još više sam se vezala za njegovu muziku i njegova djela nakon što je preminuo. Imam njegov CD sa poslednjeg koncerta, i uvijek se razniježim kada čujem njegov glas.

 

Koliko je drugačije kada se nađeš u ulozi recitatora?

 

Recitovanje je drugačije od muzike. Kada recitujem, sjetim se svoje majke koja me je uvijek ispravljala i govorila mi da ne recitujem mehanički, već da se uživim u ono što recitujem. Takođe,treba voditi računa o dikciji. Moja ljubav prema recitovanju je postala još veća kada sam upisala gimnaziju i počela da pohađam časove umjetnosti.


Kakvi su tvoji utisci sa književne večeri pjesnika Borisa Jovanovića Kastela, kada si recitovala stihove njegovih pjesama posvećenih Mediteranu.


Volim Mediteran. O pjesniku ranije nijesam puno znala. Pjesme su mnogo lijepe, ali se nijesam mogla toliko vezati nja njih kao što se vežem za ljubavnu poeziju ili ljubavna pisma. Isto tako, kada recitujem epske pjesme, možda to dobro radim ali ih nikad ne osjetim do kraja.

 

 

Kako se osjećaš kao članica redakcije „Kruga mladih“? Kakvo je tvoje mišljenje o časopisu bilo prije, a kakvo je danas kada imaš priliku da učestvuješ u njegovom stvaranju?


Časopis sam prvi put imala priliku da pročitam prije dvije godine kada je i počeo da izlazi. Lično, nikada ranije nijesam bila previse zainteresovana za novinarstvo, niti sam mislila da bih time mogla da se bavim. Sada je ipak drugačije. Evo, upravo sada radim na prvom većem članku koji ima veze sa muzikom i muzičkim obrazovanjem. Moram priznati da mi je veoma bitno da članak dobro uradim.


Maturantkinja si, uskoro odlaziš na studije. Koji su tvoji planovi i kako vidiš sebe u budućnosti?


Kako se studije približavaju, hvata me mala pometnja, ali ja već dugo godina znam da mi je Beograd cilj. Što se tiče fakulteta, imam razne planove, vidjeću šta će se od toga ostvariti. Osim muzike, mnogo volim jezike. Govorim engleski, italijanski i francuski, dok već neko vrijeme učim japanski, koji obožavam i postoje šanse da se na kraju ipak opredjelim za studije jezika. Naravno, treba pomenuti moju ljubav prema glumi i sceni.

 

Na koji način uspijevaš da organizuješ svoje vrijeme i učestvuješ u brojnim aktivnostima koje koje zahtijevaju dobru organizaciju, volju i entizijazam?


Kada se probudim razmislim šta treba da radim tog dana. Ne volim da planiram mnogo unaprijed, jer uvijek iskrsne nešto novo što poremeti te planove. Planiram dan po dan i izračunam koliko imam slobodnog vremena. Do sad mi je to uvijek uspijevalo, od malena imam pun raspored, tako da je sada to stvar navike. Kada nemam šta da radim, odmah se osjećam čudno.

 

 

 

Kako bi Jasmina sebe opisala. Onako iskreno, bez zadrške?


Mislim da sam karakterna osoba, vatrena sam i uvijek kažem ono što mislim. Tvrdoglava sam takođe i znam da budem malo “teška” kada mi je loš dan, ali uvijek širim ljubav i sve što radim i govorim, činim to sa strašću. Život je takav i ne želim da mi sve bude crno-bijelo, već dinamično.


Kojih životnih principa se pridržavaš i koji su ti životni prioriteti?


Sve radim sa ljubavlju i volim sve što radim. To mi je mnogo bitno, smatram da ne treba raditi nešto sa čime na kraju dana nećeš biti zadovoljan. Takođe, smatram da ne treba mnogo očekivati od drugih već da se lično treba založiti za ono što želimo. Prioritet mi je da nakon srednje škole obuđem svijet, da radim poslove koji me ispunjavaju.

 

Čemu se obraduješ, a šta te najčešće rastuži?


Možda zvuči patetično, ali najviše me raduje kada vidim da su se dvije osobe našle, da su jedna za drugu i da su srećne. Na primjer, obradujem se kada vidim da mi je drugarica srećno zaljubljena, vjerovatno zato što i ja to želim. Veoma sam romantična, iako možda ne izgledam tako. Ono što me rastuži opet ima veze sa tim. Tužna sam kada gledam neki srceparajući film gdje dvoje ljudi ne završe zajedno. Takođe, tužna sam kada neko ne uspije da ostvari svoje snove, ako se neko zaista trudi i onda mu kažu da to nije moguće ostvariti. Sve povezujem sa sobom. Vjerovatno zato što se i lično dosta trudim.

 


 

Kako vidiš Budvu u budućnosti i da li želiš da se nakon studija vratiš u svoj rodni grad?


Budva je mjesto, koje me veže za djetinjstvo. Vjerovatno ću, kada se god budem vraćala udahnuti ovaj vazduh i sjetiti se nečega, neke uspomene. Međutim, nijesam sigurna da li će Budva ostati ovakva, ili će se mijenjati. Budva je, iz priče mojih roditelja, bila živahan i aktivan grad. Bilo je više ljubavi, više svega. Ipak, mislim da će uvijek ovdje biti onih koji će se truditi.

 

Tvoj životni moto je?

Biti srećan i raditi za ciljeve koje želiš da ostvariš u životu. Jednog dana kada se ostarim i kada se sjetim svega što sam proživjela, želim da budem zadovoljna i da život živim po svojim, a ne tuđim pravilima.

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt