02.11.2018

Jovana Todorović: Danas vlada ono što treba da zabavlja narod, a ne ono što ga tjera na razmišljanje

"Budvi fali pozorište, mislim i na samu zgradu, na ansambl i na zaposlene radnike. Nije mi jasno i nikada mi neće biti da mnogi mali gradovi u Srbiji imaju fenomenalna pozorišta i kulturne centre, a jedna „metropola“ nema. Dobro je poznato da ja nijesam jedina osoba iz Budve koja je završila glumu, ima nas sada dosta, i ne samo glumaca već i producenata, reditelja itd. i nama naš grad ne pomaže i ne ulaže u nas da ostanemo i radimo posao za koji smo se školovali, već nam u susret izlaze drugi gradovi i države", kaže za Krug mladih glumica Jovana Todorović.

 

Razgovarao: Miloš Boreta

Rođena je u Osijeku, osnovnu i srednju školu završila u Budvi, diplomirala i magistrirala glumu na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu u klasi prof. Vide Ognjenović i asistenta Ivana Bosiljčića.

 

Dobitnica nagrade za najboljeg paštrovskog studenta za 2017. godinu. Trenutno radi kao saradnik u nastavi prof. Vidi Ognjenović i prof. Slobodanu Beštiću na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu na predmetu Gluma.

 

Igrala je u filmu „Jesen samuraja“, seriji „Urgentni centar“, predstavama „Jesenja sonata“ Ingmara Bergmana, "Viza" Vide Ognjenović i „Međuigre“ po tekstovima Migela De Servantesa, sve tri u režiji Vide Ognjenović. Snimala kratkometražne filmove raznih reditelja. Igra i u privatnoj produkciji predstave „Cijanid u pet“ Pavela Kohouta u režiji Božidara Đurovića.

 

Je li se teško baviti glumom danas?

 

Glumci su, oduvijek bili, iako to možda na prvi pogled ne izgleda tako, jedna veoma emotivna fela ljudi. Umjetnici, boemi... A danas su glumci postali kao korporacija. Ista pravila važe, kao u bilo kojoj firmi. Posljednjih dvadesetak godina važan je samo novac - koliko će film zaraditi i to je jedino mjerilo "kvaliteta". Više nije važan vaš umjetnički izraz, već su vaš javni život i popularnost važniji od onoga što radiš. A danas svako može da bude javna ličnost, svako ko se pojavi u rijaliti šou postaje javna ličnost. To ne treba da važi i za glumce, oni treba da ostanu umjetnici. Sve se promijenilo, ubrzalo, novi tempo koji je zavladao donio je i neka nova pravila, nažalost. Danas vlada ono što treba da zabavlja narod, a ne ono što ga tjera na razmišljanje. Pozorišta su prepuštena sebi, nije bitan kvalitet već veza i novac, stoga je veoma teško baviti se glumom i biti glumac u pravom smislu te riječi, iako je ovo predivan poziv koji ne bih mijenjala ni za šta.

 

 

Kada i na koji način se rodila ljubav prema glumi?

 

Ljubav prema glumi se rodila kod mene jako rano, još u drugom ili trećem razredu osnovne škole, dok sam učestvovala u raznim dječijim predstavama i priredbama. Ljudi koji me poznaju kažu da nikada nisu čuli od mene da bih se bavila drugim poslom, tu ljubav gajim i dan-danas samo mnogo jače i posvećenije. Ne vidim se ni u jednoj drugoj profesiji.

 

Smatrate li da glumački poziv pruža više nego što uzima?

 

Zavisi kako na to gledamo. Gluma nas uvijek drži u znatiželji i nije kao svaki drugi posao gdje radiš iste stvari kao jučer. Gluma je poziv koji te tjera da stalno spoznaješ sebe, i gluma je najljepši, ali i najteži posao. Ona ti dozvoljava da na neki način uvijek budeš dijete i da se igraš. U tom smislu, gluma pruža više nego što oduzima. Ali ako uzmemo u obzir na koji način i kako glumci danas žive kod nas i šta sve moraju da rade gluma i uzima mnogo, a to su živci i zdravlje. Ipak mi ne živimo u Holivudu već na brdovitom Balkanu.

 

Jeste li zadovoljni aktuelnom situacijom u Crnoj Gori i regionu kada su u pitanju pozorišna i filmska umjetnost?

 

Kada bih rekla da sam zadovoljna situacijom u kojoj se nalazi kultura uopšte kako u Crnoj Gori tako i na cijelom Balkanu, lagala bih. Postoje ljudi koji su maksimalno posvećeni svom poslu i koji se krvnički bore za kulturu, ali nažalost su u manjini i ja im skidam kapu. Smatram da konkretno Crnoj Gori fali više privatnih produkcija. Mnogo je glumaca, a malo je projekata, svuda postoje nekakvi klanovi, i ako ne pripadaš nijednom nema te ili te niko neće. Malo je pozorišta na toliki broj glumaca pa bježimo van granica što je jako tužno. Konkretno, Budvi fali pozorište, mislim i na samu zgradu, na ansambl i na zaposlene radnike. Nije mi jasno i nikada mi neće biti da mnogi mali gradovi u Srbiji imaju fenomenalna pozorišta i kulturne centre, a jedna „metropola“ nema. Dobro je poznato da ja nijesam jedina osoba iz Budve koja je završila glumu, ima nas sada dosta, i ne samo glumaca već i producenata, reditelja itd. i nama naš grad ne pomaže i ne ulaže u nas da ostanemo i radimo posao za koji smo se školovali, već nam u susret izlaze drugi gradovi i države. Malo se novca ulaže u filmsku i pozorišnu umjetnost i onda nema ni posla. Ja ne gubim nadu da će se situacija godinama promijeniti i da će biti posla za sve mlade ljude. Neka ovo bude moj bunt.

 

 

Kakva Vas sjećanja vezuju za petrovačke ,,Dane mladih umjetnika“?

 

„Dane mladih umjetnika“ u Petrovcu sam tri godine zaredom organizovala uz pomoć divnih ljudi i mojih prijatelja: Dušana Medina, Nikole Todorovića, Katine Đoković, nevladine organizacije za kulturu „Bauo“ i još puno mladih ljudi koji su dobrovoljno učestvovali. Cilj ove manifestacije je bio da se promovišu mladu umjetnici koji su još uvijek studenti umjetničkih fakulteta ili su tek završili fakultete. Manifestacija je po mom mišljenju bila jako značajna ne samo za mlade ljude, već i kao turistička promocija Petrovca i Budve. Na moju veliku žalost ove godine nijesmo mogli organizovati ovu manifestaciju, jer nijesmo dobili novčana sredstva ni za osnovne potrebe. Nadam da će vlasti u Budvi narednih godina imati sluha i volje da pomognu, kako ovu manifestaciju, tako i mlade umjetnike kojima se u današnje vrijeme šansa rijetko pruža.

 

 

Postoji li izvođenje kojim nijeste zadovoljni? Što sebi najviše zamijerate?

 

Uvijek sam jako kritična prema sebi, poslije odigrane predstave uvijek sebi nađem mnogo zamjerki i nikada nijesam potpuno zadovoljna. Ali valjda je u tome i čar ovog posla, truditi se i biti bolji, usavršavati se i eksperimentisati. Onog trenutka kada budem bila sto posto zadovoljna sobom, prestaću da se bavim glumom, jer više neće imati nikakvog smisla.

 

Na kojim projektima trenutno radite?

 

Trenutno igram u predstavama „Cijanid u pet“, „Jesenja sonata“, „Viza“ i „Međuigre“, nedavno sam imala ulogu u seriji „Urgentni centar“ i radim sa studentima na Fakultetu savremenih umetnosti  u Beogradu kao saradnik u nastavi prof. Vidi Ognjenović i prof. Slobodanu Beštiću. U januaru ću početi da spremam novu predstavu sa kojom ću nadam se doći u Budvu, i predstaviti se publici u mom gradu. To bih zaista voljela.

 

 

Koje ćete nastupe i saradnju sa umjetnicima pamtiti?

 

Postoji mnogo nastupa koje ću pamtiti i kojih se uvijek rado sjećam. Svaki nastup je na svoj način poseban, te mi je stoga teško odlučiti se. Ali, ipak, izdvojiću gostovanje na Festivalu proizvedenih predstava u Aleksincu sa predstavom „Viza“ Vide Ognjenović, svako igranje  predstava na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, gostovanje predstave „Cijanid u pet“ Božidara Đurovića u Zrenjaninu i dva gostovanja sa predstavom „Ženidba i udadba“ i „Viza“ na festivalu Grad teatar. A pamtiću i saradnju sa rediteljem Danilom Bećkovićem na filmu „Jesen samuraja“, saradnju sa rediteljem Božidarom Đurovićem na predstavi „Cijanid u pet“, kao i svaki čas proveden sa prof. Vidom Ognjenović i Ivanom Bosiljčićem.

 

Šta za Vas znači Budva?

 

Budva za mene znači djetinjstvo i Grad teatar, a tu su i moja porodica i prijatelji. Budva je grad koji mnogo volim i za koji sam jako vezana. Iako ne živim u Budvi rado bih se vratila kada bi postojala mogućnost zaposlenja u struci, a to je gluma. Jako sam ranjiva kada je u pitanju Budva, pa nekada znam da budem gruba i ljuta na ljude koji ne vode računa o kulturi i umjetnosti i kojima je uvijek to na posljednjem mjestu. Budva je drevni grad, ima veliki broj kulturno-istorijskih spomenika, među kojima je veliki broj manastira i manjih crkava, pa je samim tim i predodređena da bude označena kao grad kulture i umjetnosti, a ne kao metropola kiča i šunda.

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt