15.06.2017

Književnica Dušica Labović – Naći balans između osjećanja i razuma

Za Dušicu Labović pisanje je putovanje na koje sa zadovoljstvom odlazi. Nakon dva romana „Enso” i ,,Tajna jednog mosta”, prošle godine objavila je i svoje prvo dramsko djelo „Lucia della Butua“. Rano se počela zanimati za vječite teme smisla ljudskog postojanja. Smatra da se ljudi prepoznaju energetski, baš kao što prepoznajemo mjesto ili grad koji nam prija. Kaže da su mnogi sposobni da spoznaju sebe, ali malo ko je sposoban da dostigne prosvjetljenje.

 

Razgovarao: Miloš Boreta

Nakon završene gimnazije u Budvi, upisuje Filozofski fakultet u Nikšiću, gdje stiče zvanje profesora filozofije. Istažuje filozofiju drevnog Istoka i Zapada. Aktivno piše za praktične konferencije Naučno izdavačkog centra „Akademski“ u Moskvi, gdje trenutno živi i stvara. Drama Lucia della Butua je priča o zabranjenoj ljubavi u srednjevjekovnoj Budvi, sa tragičnim epilogom. Inspirisana rok operom „Junona i Avos“ koju je odgledala u Velikom teatru u Moskvi, Dušica Labović objavljuje svoju prvu dramu, o ljubavi u gradu svjetlosti, koja će prema najavama doživjeti i scensko izvođenje.

 

Da li su bol i patnja sastavni dio prave ljubavi?

 

«Prava ljubav» nije ono kako je običan čovjek doživljava, a možda nije ni ono kako sam je ja opisala u svojoj drami. Za pravu ljubav može da zna jedino apsolutno prosvijetljen čovjek. A takva ljubav je bezuslovna što je u mojoj drami uspio da shvati jedino Stjepan, glavni muški lik. Kod prave ljubavi nije potrebno prisustvo drugog čovjeka da bi se osjećali voljenim ili da bi mogli da volimo. Lucija na kraju baš kao i njen otac doživljava prosvjetljenje i shvata da će njena ljubav živjeti vječno, onda kada se oslobodi «težine fizičkog tijela», čekanja, bola i patnje. Što, naravno, nije bio pravi izbor i zbog toga moja drama spada u žanr tragedije.

 

Smatrate li da je nesrećna ljubav uvijek usko povezana sa tragičnim ishodom?

 

Mislim da nesrećna ljubav ne može da postoji. Postoji jednostavno ljubav koja se ugasila, a njeno gašenje nije tragičan ishod već prirodan proces. Što se tiče tragičnog ishoda kao samoubistva, to je već stvar neizdrživosti, nejakog uma, psihičke nemoći da se prevaziće barijera «kidanja srca» koje zapravo naš život čini osnovanijim i jačim.

 

Je li lična sreća moguća bez sreće drugih?

 

Mislim da nije. Čovjek se osjeća srećnim kada ga okružuju srećni ljudi, srećna planeta. Čak i ukolko je čovjek sasvim prosvijetljen i sposoban da bude srećan u svakoj situaciji, on će zbog svoje ljudske prirode saosjećati sa ljudima koji su nesrećni i to će remetiti njegov krug apsolutne sreće.

 

 

 

 

 

 

Da li možete Vašu naslovnu junakinju uporediti sa Šekspirovom Julijom?

 

Mogu. Lucija je kao Julija zauljubljena u onog sa kojim joj je zabranjeno da bude. Nije to tema samo «Romea i Julije», to je osnovna tema većine melodrama, ljubavnih romana i romantičnih filmova. I to je ono na šta ljudi reaguju burno, jer je prirodno da kada se dvoje vole oni teže da budu zajedno. Ako im je to zabranjeno, onda se u njihova osjećanja miješa bol koja zna da «zamagli duh». Tada se čovjek teško može izvući iz svog psihotragičnog stanja, stanja takozvane «nesrećne ljubavi» o kojoj smo maločas govorili.

 

Da li Vašim glavnim licima upravljaju samo osjećanja? Jesu li tako jake emocije pomirljive sa razumom?

 

Da, može se reći da glavnim licima upravljaju samo osjećnja, ali ja bi njihova osjećanja prije nazvala refleksijama, naročito kada se radi o gospodaru grada, Đorđiju. Refleksije su naša reagovanja na svakodnevne tradicionalne stvari kojima su nas priučili i na koje se bojimo da reagujemo drugačije, pa čak i ako nam srce govori da je to potrebno. Tako da, u svakom slučaju, treba pronaći balans između osjećanja i razuma. Recimo, ako volimo, volimo «ludo».

Osjećanja su ta koja nas zanose u te predivne vode ljubavi, ali s druge strane, razum je taj koji nam ne bi smio dozvoliti da ukoliko se ljubav ne može ostvariti u fizičkom svjetlu, njen ishod postane tragičan. Na primjer, sam Stjepan je na kraju ove melodrame ipak odlučio da voli, voli na svoj način, do kraja života.

 

Lucija je Božji dar, nebeska svjetlost. Smatrate li da se sjaj njene ljubavi ne gasi poslije smrti? Postaje li čak jačom?

 

To je i bio Lucijin cilj. Da sačuva svoju ljubav do vječnosti. Mislim da ono što čovjek odnese na onaj svijet, zaista traje vječno, naročito ako postojimo mi koji nosimo sjećanje upravo na to što je iz nas otrgnuto i odnešeno. Baš kao što je Stjepan do kraja života nosio ljubav i sjećanje na Luciju.

 

Je li neko književno djelo, pozorišni komad ili film neposredno uticalo na stvaranje ove drame?

 

Inspiraciju za dramu Lucia della Butua sam dobila poslije toga što sam u Moskvi odgledala i odslušala rok operu „ Junona i Avos“. To je velika ruska ljubavna priča, koja me je inspirisala da napišem ljubavni komad koji će biti praćen songovima i dirljivim romansama. Takođe, mogu reći da me je stilski neposredno inspirisala Njegoševa poetika.

 

Kada ste počeli da se zanimate za filozofiju i šta je presudilo da nastavite da je izučavate?

 

Čini mi se da se čovjek rađa kao filozofski tip koji voli da vizualizuje i živi u virtuelnom svijetu, ili tip koji je realističan i prizeman. Ako pripadate prvom tipu, onda bez filozofije jednostavne ne možete. Nalazite je u sasvim običnim stvarima, ili pak tragate za njom u dubljim segmentima života, književnosti i umjetnosti. Pola svog života posvetila sam istraživanju nečega za šta ni sama nijesam znala u šta bih ga svrstala. Tek kada sam se prvi put susrela sa pojmom metafizika i njenim značenjem, shvatila sam da sam se intuitivno već nalazila u njenom domenu. Metafizika obuhvata izučavanje onostranog, onog što je iza ili iznad našeg materijalnog svijeta, iznad pravila, fizičkih i tradicionlanih ograničenja. To je područje u kojem volim da bivstvujem i stvaram. Nalaziti se u području metafizike znači posjedovati moć kojom raspolažu afirmisani slikari, pjesnici, kompozitori, govornici, glumci...

 

Kako tumačite energiju u nama i oko nas?

 

Svi smo mi zapravo sklop energija. I sve što se dešava u nama, oko nas i uopšte u svemiru jeste kretanje energije. Naš cilj je da shvatimo razloge kretanja, i pokušamo da naučimo da upravljamo sopstvenom energijom, kako bismo svjesno mogli da upravljamo i sopstvenim životima.

 

Naslov Vašeg prvog romana je „Enso“. Kako objašnjavate ovaj pojam? Šta je po Vama prosvjetljenje i koliko je važno spoznati sebe?

 

ENSO je kaligrafski simbol u obliku kruga koji se obično asocira sa zen budizmom. Enso je simbol prosvetljenja ili SATORI, unutrašnjeg sklada duha, uma i tijela, snage, a neki smatraju da je u prošlosti označavao sadašnji trenutak vremena. Samo onaj koji je spoznao sebe može proživjeti život a da na kraju ne misli da mu je uzalud prošao, ili kako se u narodu kaže ,,brzo protekao”. Prosvjetljenje i spoznaja sebe se ne mogu apsolutno poistovjetiti. Spoznaja sebe samo je jedan, ali i čini mi se najvažniji korak, na putu kaprosvjetljenju. Mnogi su sposobni da spoznaju sebe, ali malo ko je sposoban da dostigne prosvjetljenje. U istoriji je vrlo malo takvih ljudi a neki od njih su Isus Hrist, Gautama Buda, Lao Ci, Ošo. Za prosvjetljenje je potrebno mnogo prakse, učenja, volje i snage.

 

 

 

 

Koliko genetika, sredina i način odrastanja utiču na razvojni put čovjeka?

 

Smatram da čovjeku koji hoće da se bavi samorazvojem i ,,putovanjem u ispravnom smjeru”, u pravcu kulturološkog i duhovnog napredka, neće smetati ni ,,loša sredina” niti će na njegov put uticati način odrastanja, koji je recimo bio negativan i nametnut od strane drugog. Ljudi se propoznaju energetski, baš kao što prepoznajemo i mjesto ili grad koji nam prija. Uvijek možemo da napravimo svoj krug prijatelja i da se zaustavimo baš na onom mjestu koje nas nadahnjuje u pozitivnom smislu, pa bilo da se radi o sobi, gradu ili čak državi i kontinentu. Dakle, za svakog čovjeka postoji million momenata u životu kada se može predomisliti, okrenuti novi list i krenuti dalje, i to u bilo kom dobu života.

 

Živite u Moskvi ali ste često u Budvi. Gdje je Vaša baza i da li je u ljudskoj prirodi da negdje pripada?

 

Sve zavisi od čovjeka. Neki ljudi su vezani za tradiciju, za svoje korijene, pa imaju taj osjećaj pripadnosti. Neki o svojim korijenima i ne znaju, neki pak znaju ali su ravnodušni po tom pitanju. Tako da je odgovor na ovo pitanje zaista individualan.

 

Šta za Vas poredstavlja pisanje?

 

Za mene, pisanje je putovanje na koje sa zadovoljstvom odlazim, omogućeno je samo meni, na njemu se najbolje provodim, a imam i najbolje društvo, a to su moji junaci.

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt