04.07.2017

Marta Bjelica, glumica –Naučila sam da manje osuđujem i imam više ljubavi prema ljudima

Marta Bjelica nije čekala da završi Fakultet dramskih umjetnosti, pa da se oproba u nekom značajnom filmskom ili pozorišnom projektu. Ova mlada, šarmlantna glumica, iza sebe je imala, već kao studentkinja, nekoliko značajnih pozorišnih i filmskih uloga. U filmu "Otadžbina" reditelja Olega Novkovića, povjerena joj je jedna od glavnih uloga. U psihološkoj drami "Izgrednici" reditelja Dejana Zećevića igra takođe jednu od glavnih uloga. Trenutno glumi  u predstavi "Pijani" Atelje-a 212, u režiji Borisa Liješevća. Marta se oprobala i u predstavama Jugoslovenskog dramskog pozorišta: "Uobraženi bolesnik" u režiji Jagoša Markovića, "Slučajna smrt jednog anarhiste",  režija Maje Maletković, scenskim pokretima u predstavi "Sestre braće Baruh". Glumila je i u TV serijama koje su emitovane na RTS-u, "Čizmaši" i "Sumnjiva lica". U planu su joj učešća pri snimanju: debitantskog filma Nemanje Ćeranica "Volja sinovljeva", master filma Isidore Veselinović "Onaj koji donosi kišu" kao i angažman u nastavku snimanja druge sezone "Sumnjivih lica".  

 

Piše: Zorica Radenović

Marta je rođena je u Kruševcu. Sa osam godina nastanjuje se sa porodicom u Budvi,  gradu na obali mora, gdje  završava osnovnu i srednju školu. Kada su je roditelji upisali u osnovnu školu, prvo koga su željeli da upoznaju bio je nastavnik književnosti. To je ono što govori koje je mjesto imala književnost u njihovoj kući. Prvi susret sa glumom Marta je imala u osnovnoj školi igrajući u Dramskom studiju, najprije kod Olivere Kapor Kosić, a potom kod Radmile Knežević. Fakultet dramskih umjetnosti upisuje 2011. godine u klasi profesora Dragana Petrovića Peleta. Diplomirala je 2015. godine, a od septembra iste je angažovana na Fakultetu dramskih umjetnosti kao stručni saradnik za predmet scenski pokret, kod profesora Ferida Karajice na katedri za glumu.

 

Za sebe kaže da su je rad i kontakti sa poznatim rediteljima i glumcima, kao i uloge koje je glumila, nekako okrenuli naopačke, izvrnuli je, i vratili u neko stanje mira, veće zrelosti, sa manje osude i više ljubavi prema ljudima.

 

 

 

 

 

Igrate  jednu od glavnih uloga u drami "Pijani", jednog od trenutno najizvođenijih ruskih i evropskih savremenih dramskih pisaca – Ivana Viripaeva, u režiji Borisa Liješevića.  Da li ste igrajući u toj predstavi pronašli odgovore na neka bitna životna pitanja, obzirom na to da je riječ  o filozofskoj komediji, otkrivanju i samospoznaji?

 

Ne mogu reći da sam našla odgovore. Pre bih rekla da sam dobila potvrdu toga što mislim ili čak podstrek za delanje u skladu sa tim. Jedna od meni omiljenih replika u tom komadu glasi: "Moraš da uroniš svoje ruke u govna Lora, da bi dosegla biser."  Sve to o čemu Viripaev govori zvuči veoma jednostavno, a zapravo je teško dostižno. Poigravanjem sa tim neprestanim ponavljanjem istog, on dovodi na kraju,  gotovo matrički, do toga da počneš da veruješ, a samim tim i delaš.

 

Kakav je osjećaj raditi sa poznatim rediteljem Borisom Liješvićem, koji je takođe dijete iz Budve? Smatrate li da ste opravdali ulogu koja Vam je dodijeljena?

 

Igrom slučaja, Boris je tek nakon nekoliko proba saznao da sam ja iz Budve. Ja sam mislila da zna, ali to nije bio predmet razgovora. Bilo je beskrajno uzbudljivo, veoma naporno, ali oplemenjujuće. Boris je divan sa glumcima, ili bolje reći ljudima. On je izrazito brižan, gaji lepu atmosferu punu poverenja, poštovanja i ljubavi. Ja ulogu i dalje pravdam, još igram predstavu. Svakako da sam jako srećna što mi je baš to prva uloga u Ateljeu 212.

 

 

Reditelji Vas biraju da igrate ozbiljne uloge na ozbiljne teme. Žašto je to tako, kakav utisak ostavljate na kastinzima?

 

Ne želim da se bavim time kakav utisak ostavljam, to je jako neprijatno i troši energiju. Kastinzi su sastavni deo posla, doduše, još vrlo stresni za mene. Ja i želim da se bavim ozbiljnim temama, što iz toga ne isključuje komediju.

 

Prvi put ste se pojavili na kastingu kada ste bili na drugoj godini fakulteta. Na trećoj ste već dobili  prvu značajnu ulogu u filmu "Otadžbina" Olega Novkovića.  U početku ste imali tremu i strah zbog odgovornosti koja vam je dodijeljena. Kako su se stvari kasnije odvijale, da li je Marta prevazišla početničke strahove?

 

To je bila neka specifična vrsta odgovornosti iz više razloga. Ali ovaj posao sa sobom nosi tu vrstu preispitivanja, koja te nekako uvek vraća na početak. Kao da radiš uvek prvi put. Naravno da napredak postoji, ali mislim na to neko samoosećanje koje te preplavi na trenutak iznova, i iznova. Ja tremu imam često, da ne kažem baš uvek. Sad sam samo naučila da se kontrolišem i ne padam u tu vrstu panika.

 

U filmu "Otadžbina" koji se bavi posljedicamama rata, i ogoljuje najslabije karike ljudskog bića - neostvareni, nedovršeni i zli traže spas i iskupljenje. Vama je pripala uloga tinejdžerke sa invaliditetom. Šta Vam je valjalo činiti da tako zahtjevnu ulogu odigrate na najbolji mogući način?

 

Za početak bih izmenila postavku da su ti ljudi zli, jer je to stav koji nas odvraća od mogućnosti da ih razumemo a onda i da budu iskupljeni. Tako da za početak smo radili na tim elementarnim stvarima: Ko? Šta? Kako? Zašto? I sl. Čitala sam sve što mi je palo pod ruku: o autizmu, gledala razne video materijale, išla u školu za decu sa specijalnim potrebama i družila se sa njima, i naravno razgovarala o svemu sa Olegom, koji je sve te informacije usmerio i  poslagao u mojoj glavi. Tako, na snimanju nije bilo pitanja.

 

 

Koliko uloge koje igrate kreiraju ličnost glumca i koliko je film "Otadžbina" uticao na Vaš život i prioritete?

 

Ne bih rekla da kreiraju, ali da utiču-da. Ali to nema veze sa glumom, sve što u životu radite posvećeno, u nekoj fazi utiče na vas. Ovo je samo nekako ubrzani kurs u odnosu na život. Rad na ulozi, rad sa Olegom, rad sa svakim glumcem, kao i svaki kontakt sa bilo kim na tom setu su mene nekako okrenuli naopačke, izvrnuli me, i vratili u neko stanje mira, veće zrelosti, sa manje osude i više ljubavi prema ljudima.

 

Na koji način opravdavate povjerenje koje Vam ljudi unaprijed ukažu?

 

Moje je da radim posvećeno i predano, da postavljam pitanja, dajem odgovore. I tako u krug, jer jedino odnosom prema tome što radim mogu da opravdam dato poverenje. Bez poverenja nema pozorišta, nema filma, odnosa, nema reditelja, nema glumca. Tome me je Oleg i naučio, a toliko učim od njega i dalje.

 

Da li se i dalje pridržavate izreke "Ako nešto dovoljno želite, ništa nije nemoguće"? O čemu Marta mašta, sanja i da li vjeruje u svoje snove?

 

U kontekstu da nešto radite u vezi sa tim, ne na nivou prizivanja. Važno je biti spreman, u svakom smislu, da bi mogao da prepoznaš nešto što je možda korak bliže toj želji. Naravno, kao i svi mi. Meni je možda samo mozak malo uvežbaniji na taj način, verovatno i malo češće lebdim.

 

 

Jednu od glavnih uloga imali ste i u psihološkoj drami "Izgrednici" reditelja Dejana Zećevića. Film se bavi problemima mladih ljudi, nasilja, izgrednika... Da li je bilo teško dokazati da prostorna destrukcija, pravljenje nereda, s vremenom dovodi do socijalne destrukcije?

 

Time se bavi film, i mislim da svojom jakom konstrukcijom to i dokazuje. Ja sam se bavila tom mladom devojkom koja ulazi u sve to, kako i zašto. Mislim da će to biti značajan generacijski film. S obzirom na to da se radi o mojoj generaciji, moram priznati da me je dosta uznemirio.

 

 

 

U gotovo svim projektima glumite sa poznatim i afirmisanim glumcima. Kako im pristupate i koliko ste bogatiji sada kada ih lično poznajete?

 

Uglavnom zavisi od toga kako pristupe oni. Mislim da je od presudnog značaja za mladog glumca da bude podržan, čak i  kada greši. Mnoge od glumaca sa kojima sam radila sada već smatram prijateljima, a to ima veze sa tim kakvi su ljudi a ne da li su poznati.

 

Kako biste opisali život jednog glumca, glumice?  Koliko se on razlikuje od života "običnih" ljudi?

 

Ne bih dizala preteranu pompu oko toga i pravila ikakvu razliku. Proporcionalno godišnjem broju diplomiranih pravnika, menadžera ili lekara, i mi, glumci, kao  svi, gušimo se u bezumlju jurenja posla. Sistem prečesto ne obezbeđuje  kvalitet, a kvantitet uveliko dominira kao ideja, stoga je često sve besmisleno. Ali ja i dalje verujem.

 

Gdje se bolje snalazite na pozorišnoj sceni ili u fimu? Šta više prija Martinom sentibilitetu?

 

Sad već ne pravim toliku razliku. Možda film, ali ponovo bez pozorišta ne bih mogla da živim , tako da....

 

 

 Iz rodnog Kruševca, selite se u Budvu, gdje završavate osnovnu i srednju školu. Sledeća destinacija je Beograd. Gdje Marta pripada, i da li teži pripadnosti?

 

Pripadam ljudima, moru, pripadam tamo nekoj klupi u porti u Kruševcu, nekom ćoškiću Starog grada u Budvi, porodici, ovom pozivu bez kog ne bih pripadala nigde. Pripadam gde mogu da volim i postojim.

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt