08.12.2018

Nenad Pavićević - Pred kamerama svoj na svome

"Svijet novinarstva je jako lijep, ali moramo svi zajedno da radimo na tome da se situacija poboljša. Upravo ljudi koji se bave politikom u našoj državi treba da stvore takav ambijent u kome će biti poželjno baviti se tim poslom. Sada nije tako", kaže za Krug mladih Nenad Pavićević novinar i voditelj RT Budva.

 

Razgovarao: Miloš Boreta

 

 

 

Studirao je novinarstvo i glumu u Beogradu, bavio se baletom ali je za svoj životni poziv izabrao novinarstvo. Kaže da je srećan jer radi posao koji voli. Pred kamerama se osjeća kao svoj na svome. Smatra da su novinari i novinarstvo nekada bili više cijenjeni.

 

Šta Vas u novinarskom poslu najviše ispunjava?

 

U novinarskom poslu me najviše ispunjavaju izazovi koji su svakodnevni. Novinarstvo je nepredvidivo. Obično ljudi kada dođu ujutro na posao znaju šta ih čeka, kakve obaveze imaju, šta treba da rade. U ovom poslu umnogome sve zavisi od toga šta se događa izvan redakcije, dnevno-politička dešavanja, događaji, razne teme koje mogu da “iskoče” niotkuda. Sa druge strane, voditeljski dio posla je nešto u čemu se osjećam najlagodnije iako djeluje statično, a zapravo nije. Čim se uključe kamere i svjetla na svom sam prijatnom i prirodnom terenu.

 

Kada jedan radni dan smatrate uspješnim?

 

Uspješan radni dan je onaj dan kada ima mnogo posla. Uživam u svojim obavezama, čak i onda kad ih nemam ja ih izmislim ili stvorim. Uspješan dan je i onaj dan kada obradim neku temu koja mi je draga i značajna. Takođe, kada emisije koje vodim budu uspješne i prođu onako kako sam ih osmislio i kada sa iskrenim osmjehom odjavim emisiju.

 

Šta Vam, kao mladom čovjeku, rad na televiziji nudi?

 

Rad na televiziji je posao koji nije statičan. Uvijek sam bježao od onih poslova gdje svoje vrijeme provodite zatvoreni u kancelariji. Stoga i rad u medijima donosi neku vrstu svakodnevnog uzbuđenja, nepredvidivosti što je, smatram, mladom čovjeku neophodno. I ne samo mladom. Niko ne želi i ne treba da se bavi dosadnim poslom koji pritom ne voli.

 

 

Koje teme Vas naročito privlače?

 

Obično su to teme koje se tiču kulture, jer me kultura oduvijek privlačila, posebno tokom studija, obzirom da sam studirao glumu i pohađao baletsku školu “Lujo Davičo” u Beogradu. Nije bilo dana da nisam otišao u pozorište ili na koncert. Budva je na prvom mjestu grad kulture, s tim što mi to često zaboravljamo. Nažalost, prevladavaju dnevno-političke teme koje jesu interesantne, ali kultura treba da bude stub jednog društva. Kroz novinarstvo volim da obrađujem i druge teme poput gradskih problema koje pokušavam da prikažem na zabavan i šaljiv način, ali su mi teme koje se tiču umjetnosti i kulture i dalje na prvom mjestu.

 

U kojim ste se medijima sticali svoje novinarsko iskustvo?

 

Sticao sam iskustvo u RT Budva i TV Vijesti. U TV Budva sam “ispekao zanat”, upoznao se sa mnogim vrlinama i manama novinarskog posla, naučio kako da funkcionišem u kolektivu obzirom da sam prilično samostalan tip osobe i trudim se da imam potpunu kontrolu nad onim što radim. U ovom poslu to je nemoguće, uvijek zavisite od snimatelja, montažera, urednika i ostalih kolega. Naučio sam da funkcionišem u okruženju koje mi ne odgovara u potpunosti. Što se tiče TV Vijesti, imao sam zaista divno iskustvo ovog ljeta kada sam bio dopisnik iz Budve za emisiju “Boje jutra”, koje je potpuno drugačije od svega što sam do sada radio.

 

Razmišljate li o autorskoj emisiji?

 

O autorskoj emisiji ne razmišljam, jer sam uređivao nekoliko emisija do sada, ali nijesam bio zadovoljan, djelimično zbog toga što nije bilo mogućnosti da ih radim na pravi način i po sopstvenoj zamisli, ali i zbog toga što su bile već postojeći formati koje sam preuzeo. Pored svih obaveza u RT Budva mislim da bi mi autorska emisija oduzela mnogo vremena. Kada bih imao svoju autorsku emisiju morao bih potpuno da joj se posvetim kako bi bila savršena i onakva kakvom sam je zamislio. Neke ideje za budući period imam, a tiču se emisija o mladima, jer takvih emisija za sada nemamo.

 

Jeste li zadovoljni statusom koji imaju novinari u Crnoj Gori?

 

To je pitanje na koje vam nijedan novinar neće odgovoriti potvrdno. Crna Gora je specifična i nestabilna država, društvo još uvijek nije zrelo i u takvim okolnostima je nemoguće biti zadovoljan statusom. Pored toga, novinari su ljudi koji su uvijek na meti kritike i napada. Poznati su vam slučajevi napada na novinare, pa čak i ubistava istih koji nikada nisu razriješeni, što je katastrofalno i šalje lošu poruku građanima, svijetu, ali i mladim novinarima koji tek počinju da se bave ovim poslom. Oni su od početka u nekoj vrsti straha, pa se iz tog razloga preorjentišu na PR. Stoga je i logično da je novinara malo, pritom su i loše plaćeni. Situacija nije baš najbolja, ali možemo se nadati da će krenuti na bolje.

 

Da li sujeta u novinarskom pozivu može biti opravdana?

 

Sujete ima u svakom poslu. Bavio sam se i glumom i baletom, upoznao dobro i taj svijet i mogu vam reći da je tu situacija mnogo gora. Sujeta je prirodna stvar, ali ne smije da preovlada. Takmičarski duh je nešto što treba njegovati, naročito kod tema koje se tiču ekskluzive. Ali sujeta nikada nije opravdana osim u slučaju kada motiviše nekoga da uradi svoj posao još bolje. Ako djeluje destruktivno na neku osobu ili kolege, onda to nikako nije dobro.

 

Zašto je u Vašem slučaju ljubav prema novinarstvu prevladala u odnosu na glumu i balet?

 

To je baš teško pitanje. I gluma i balet i novinarstvo su poslovi koji se rade iz ljubavi i s ljubavlju. Ni od jednog od tih poslova se ne živi, već se živi za njih. I vraćam se na priču od ranije, svaki posao mora da se voli kako biste u istom ostvarili neki uspjeh i satisfakciju. Tako da ja na neki način imam sreću da imam te tri ljubavi, a da mi je jedna od tih ljubavi i posao. S tim što sam i ispao iz forme, teško da bih se bavio baletom danas. Što se glume tiče, njom se služim svakodnevno u voditeljskom dijelu posla.

 

 

Jesu li s godinama Vaša očekivanja od novinarstva postala veća?

 

U Crnoj Gori, moram priznati, manja. Živimo u društvu u kom nijedna tema nije zanimljiva osim ako nije politička. Politika i jeste nešto čime svi treba da se bavimo, jer utiče na živote svih nas, ali ima i drugih tema koje su ljepše i ispunjavajuće. Svijet novinarstva je jako lijep, ali moramo svi zajedno da radimo na tome da se situacija poboljša. Upravo ljudi koji se bave politikom u našoj državi treba da stvore takav ambijent u kome će biti poželjno baviti se tim poslom. Sada nije tako.

 

Da li je novinarska profesija danas manje cijenjena nego nekada? Imaju li novinara udjela u tome?

 

Mislim da je manje cijenjena. Društvo smo u kom se smatra da ako se suprotstavite nečemu što nije pravedno i dobro ili ukažete na neki veliki problem i zamjerite se nekom, ispadnete ne baš pametna osoba. Istina uvijek mora da izađe na vidjelo i novinari treba da budu oni koji će da ukazuju na probleme, loše i nepravedne stvari. Ima tu krivice i novinara, ima i onih koji se ovim poslom bave iz pogrešnih pobuda. Ali su takvi, na svu sreću, u manjini. Nekada je novinar bio cijenjen, svestrana osoba upućena u skoro sve teme, interesantan sagovornik. Takvih je sada sve manje.

 


Kada biste imali čarobni štapić, šta biste u Budvi promijenili? Šta dogradili, a šta izbrisali?

 

Prvo, ne bih ni volio da imam čarobni štapić. Previše je to moći za mene. Bojim se da bih sve prevrnuo naopačke, a to se ne bi dopalo mnogima.

 

Neko ste ko djeluje pozitivno na druge, uvijek raspoloženi i ljubazni. Kako Vam to uspijeva i da li ste uvijek takvi?

 

Trudim se da uvijek budem pozitivan i raspoložen, jer negativnost i pesimizam ne vode ničemu dobrom ni korisnom. Što bi rekli, kako zračite tako i privlačite. Naravno da ima i onih dana kada nijesam u elementu i kad mislim da je sve uzalud, ali se uvijek trgnem iz takvih stanja. Da li čitanjem, gledanjem serija, filmova ili jednostavno ispijanjem kafa sa dragim ljudima, razgovorima sa bratom i majkom. Čak su i društvene mreže odličan način za prevazilažnje “tmurnih dana”. Priznajem da sam veliki zavisnik, posebno od Instagrama gdje vrlo rado i na prilično zabavan način dijelim svoj život sa drugima.

 

 

Čega se najradije prisjećate iz djetinjstva?

 

Najradije se prisjećam svog oca koji je preminuo kada sam imao 18 godina. Često razmišljam o tome da bi sve bilo mnogo drugačije da je i dalje tu, da mi da korisne savjete, zaštiti i pogura naprijed u određenim trenucima. Sa druge strane imam sreću što imam starijeg brata bez kojeg ne znam kako bih opstao i gdje bih bio danas. Isto tako i vrlo brižnu majku sa kojom imam jako lijep odnos. Stoga mogu reći i da su sjećanja iz djetinjstva u najvećoj mjeri vezana za moju porodicu, barku kojom smo plovili do iza ostrva, lovili ribu i pravili roštilj. Vožnja rolerima do Avale, zgrada Zeta filma u kojoj su bili radio i biblioteka gdje sam i prvi put imao dodir sa medijima, birao knjige. Profesori u osnovnoj i srednjoj školi u Budvi su, takođe, nešto čega se rado prisjećam. I bezbrižnost koje sada nema.

 

Kako su tekli Vaši studentski dani?

 

Takođe lijep period života, uz sve uspone i padove. Bio sam dobar student, temeljan, posvećen, trudio sam se da u indeksu budu sve desetke, ako ne, onda bar devetke. Bila je tu i poneka osmica, ali sam se nosio i sa njima. Zabave svakako nije falilo, Beograd je ipak grad koji nudi mnogo toga jednoj mladoj osobi. Studentske dane mi je obilježilo pozorište, tu sam provodio najviše vremena. I dalje sam u kontaktu sa kolegama sa fakulteta, svi smo krenuli na različite strane, neki su osnovali i porodice, ali suštinski se nijesmo promijenili. I dalje se viđamo, nijesmo daleko. Oni dođu ljeti kod mene, ja zimi kod njih. Prisjećamo se svaki put tih dana sa osmjehom, naravno.

 

Jeste li ostvarili ono o čemu ste maštali kao dječak i o čemu maštate danas?

 

Bio sam vrlo veselo i bezbrižno dijete, poprilično razmaženo ako smijem reći. Ni sanjao nijesam da ću danas biti ovo što jesam. Sve do kraja srednje škole nijesam znao čime ću se baviti, ali u međuvremenu sam htio da radim na kasi u prodavnici, da budem veterinar, backup dancer, pilot. Šta je sve moglo da bude, na kraju je ispalo odlično. Danas malo maštam, prilično sam realan i sve sagledavam racionalno i objektivno. Neostvarenih snova zaista nemam, sve što sam htio to sam i ostvario. Ako poželim nešto, saznaćete to na Instagramu.

 


Šta volite da čitate i koji je Vaš trenutni izbor?

 

Volim da čitam, čest sam posjetilac naše biblioteke. Uvijek uzimam po tri knjige koje pročitam u 2-3 nedjelje i trudim se da budu raznovrsne. Jedna za opuštanje, druga ozbiljna i obavezno neku koju sam pročitao bezbroj puta, ali koju bih mogao opet. Trenutno čitam Virdžiniju Vulf, Jasminu Rezu i Oskara Vajlda, kome se uvijek najradije vraćam.

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt