21.06.2017

Ranka Perunović, profesorica - Vjerujem u iskrenost i emocije

Trideset godina predaje Muzičku umjetnost u Srednjoj mješovotoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi. Profesorica je likovne umjetnosti. Za to vrijeme realizovala je brojne projekte u školi i van nje. Rođena u Nikšiću, završila Muzičku akademiju u Sarajevu i već treću deceniju živi i radi u Budvi. Autorka je udžbenika Muzička umjetnost za prvi i drugi razred gimnazije. Organizovala je brojne izložbe đačkih radova, muzičke radionice, tribine i koncerte. Sa učenicima posjetila brojne koncerte širom zemlje i regiona. Kaže da vjeruje u iskrenost i emocije i da je plaši era globalizacije, asocijalizasije i internet mreža. Za „Krug mladih“ govori o sebi i višegodišnjem iskustvu u radu sa učenicima.

Napravite poređenje sadašnjih i prošlih generacija?

 

Starije generacije su bile temeljnije. Sada je sve na površini, đaci nemaju želju da istražuju. Globalno otuđenje, kompjuteri i društvene mreže pogubne su po socijalizaciju. Nedovoljno komuniciraju, usmjereni na mašinu koja ih ništa ne pita i od njih ništa ne očekuje. Kada im se nametne istraživački rad onda to predstavlja veliki problem. Plaši me njihova budućnost. Ne vidim ništa dobro iz takvog načina života. Suština života je u druženju, razgovoru sa čovjekom i razmjeni iskustava. Mladi danas ne saosećaju.

 

 

Ovo o čemu govorim ne treba generalizovati, postoje i oni koji su sušta suprotnost, temeljni su, zainteresovani, žele da nauče što više i imaju viziju o svom životu. Ipak, čini mi se da su u manjini.

 

Na koji način komunicirate sa učenicima?

 

Moj odnos sa đacima zasniva se na jasnim stavovima, isrenosti i emocijama. Pokazujem im šta osjećam, kada sam ljuta, tužna, srećna ili ushićena njihovim radom. Uvijek znaju šta mogu da očekuju i šta ja od njih očekujem. I dalje mi je veoma stalo do škole i đaka. Mišljenja sam: ako imam dar za nešto, moja je uloga da im to prenesem. Vjerujem u izreku „Naše je samo ono što damo“.

 

 

Koja su Vam najdraža iskustva u radu sa učenicima?

 

Mnogo je lijepih uspomena iz učionice. Ipak, najdraži su mi momenti vezani za „Likovnu koloniju“ na Slovenskoj plaži, učešće na gradskim manifstacijama i putovanjima na koncerte. Obišli smo gotovo sve koncertne dvorane u zemlji i regionu, od onih libijske muzike, zatim pijaniste Maksima Mrvice, do opere u Sarajevu i koncerta Olivera Dragojevića.

 

Šta Vas čini sretnom?

 

Đaci me uvijek uveseljavaju.

 

Šta Vas rastužuje?

 

Rastužuje me sadašnji izgled Budve, uništavanje divnog mjesta u koje sam nekad došla. Plaši me beskrajna potreba da se bude ono što nismo i što ne možemo biti. Budva je trebala da bude originalna i da se u tom pravcu razvija. Estetika grada davno je narušena. Svjesna sam da u Budvi ima divnih ljudi i stručnjaka u raznim segmentima koji su mogli doprinijeti pravilnom razvoju grada. Pitam se šta se sa njima desilo?

 

Koji su Vaši živoni principi?

 

Važno je biti pošten prema sebi. Ko nije pošten prema sebi ne može biti ni prema drugima. Sagledati sebe, svoje mane i vrline. Raditi na sebi. Vjerijem u unutrašnju bazu, i onu izreku „Bože daj da unutra budem lijep a da ovo spolja na meni prati moju unutrašnju ljepotu“. Vjerujem u jasne stavove i otvorenu priču. Mislim da mi je dužnost da prenesem ono što znam. Zbog toga sam i ostala u školi jer je profesija kojom se bavim zasnovana na prenošenju znanja. 

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt