29.06.2018

Tamara Stanić - Ljubav prema tenisu otvorila joj vrata svijeta

Uređuje: Zorica Radenović

Razgovarala: Jovana Jagetić

 

Priča o Tamari Stanić, djevojci koja je svoju tenisku karijeru počela u Budvi a nastavila je u Americi, mnogima može djelovati kao bajka. Znajući da se samo velikim radom i trudom postižu uspjesi i da se tako ostvaren cilj više cijeni, krenula je u osvajanje svojih životnih snova. Zahvaljujući ljubavi prema tenisu, upornosti, radu i želji da uspije, iz malog primorskog grada u Crnoj Gori stigla je do Amerike. Još kao srednjoškolka učestvovala je na brojnim teniskim turnirima u zemlji i inostranstvu. Nekoliko mjeseci trenirala je na čuvenoj teniskoj akademiji Nikole Pilića u Njemačkoj, gdje je svojevremeno i Novak Đokovic trenirao. Sa sedamnaest godina imala je čast da igra za reprezentaciju Crne Gore na FED kupu u Egiptu.

Tenis je Tamari dao krila i otvorio vrata Amerike. Nakon srednje škole koju je završila u Budvi, novembra 2011. godine primljena je na Campbell Univerzitet u Sjevernoj Karolini gdje je dobila stipendiju da  igra tenis prve divizije na koledzu u Americi. Tamo je Tamara završila osnovne studije za racunovodstvo i francuski jezik. Prošle godine izabrana je među dvanaest najboljih studenata koji su dobili stipendiju za master studije za računovodstvo na North Carolina State univerzitetu.  U maju ove godine usješno je magistrirala i trenutno sprema državne ispite koji su neophodni za napredak u sektoru računovodstva. Već godinama kao trener aktivno radi sa nekoliko igračica koje planiraju da igraju tenis za koledž. U septembru se seli u Charlotte, grad u Sjevernoj Karolini gdje će da radi kao revizor u regionalnoj firmi koja se zove Dixon Hughes Goodman.

Uvijek se raduje dolasku u Budvu, i nada se da će se za par godina vratiti i uspjeti da iskoristi znanje i iskustvo stečeno u Americi za dobrobit svog grada i države.

 

 

 

Kako se desilo da počnes da treniras tenis i šta te je privuklo bijelom sportu?

 

Svakog ljeta kad bih prolazila pored teniskih terena na Slovenskoj plaži, zastala bih da gledam djecu kako igraju tenis. Bila sam zaintrigirana i poželjela sam da se isprobam u sportu koji mi je djelovao veoma zanimljiv! Moja svakodnevna upornost da nagovorim tatu da me upiše na tenis se na kraju isplatila. Tako sam počela svoje prve teniske korake sa svojih sedam godina.

 

Jesi li kao djevojčica maštala da postaneš poznata teniserka?

 

U početku mi je tenis bio samo hobi i nijesam imala velike ambicije, ali prilično brzo sam zavoljela sport i shvatila da je tenis nešo čime želim da se ozbiljno posvetim. Sa deset godina sam odigrala svoj prvi turnir i jos uvijek se sjećam svog prvog pehara na osvojenom trećem mjestu na turniru u Tivtu.

 

Baviti se tenisom u Crnoj Gori je bilo prilično teško. Nijesmo imali zatvorene terene tako da je svaki kišni dan značio izostanak sa treninga. Na primorju nije bilo dosta takmičara pa je falilo i sparing partnera ili djece sa kojima bih mogla da intenzivno treniram i igram mečeve. Kroz osnovnu školu sam svakodnevno nakon škole putovala u Tivat gdje sam dugo godina radila sa svojim tadašnjim trenerom, Milošem Karadžićem. Tenis je zahtijevao dosta truda i odricanja koje je bilo teško razumjeti za djevojcicu koja je željela djetinjstvo kao i svi ostali vršnjaci. Imala sam veliku podršku članova porodice koji su mi pokazali pravi put i bodrili me kroz sve teniske izazove i rigorozne rasporede. Takođe, veoma sam zahvalna svojim nastavnicima koji su imali razumjevanja zbog mojih čestih izostanaka i koji su mi uvijek izlazili u susret.

 

 

Dok si još bila u Crnoj Gori učestvovala si na brojnim turnirima, postizala zapažene rezultate. Reci nam nešto o tom periodu, takmičenjima, prvenstvima…

 

Do svoje petnaeste godine sam većinu turnira igrala u Crnoj Gori. Iako sam postizala zapažene rezultate, osvajanje turnira u Crnoj Gori nikad nije bilo mjerilo uspjeha, prvenstveno zbog nedostatka velike konkurencije. U tom periodu sam odlazila povremeno u Beograd i Novi Sad, gdje sam se pripremala za ljetnje turnire. Provela sam i par mjeseci u čuvenoj teniskoj akademiji Nikole Pilića u Njemačkoj, gdje je svojevremeno i Novak Đoković trenirao. Tamo sam uvidjela šta znači ozbiljan teniski rad koji je neophodan za velike teniske rezultate. To je bio period kad sam počela da igram svjetske juniorske turnire na kojima sam sama putovala jer je bilo finansijski teško povesti trenera ili članove porodice. Sa 17 godina sam imala čast da igram za reprezentaciju Crne Gore na FED kupu u Egiptu,  gdje smo Danka Kovinić, Danica Krstajić, Vladica Babic i ja uspjele da se plasiramo u treće kolo Evroafričke grupe, što je i dalje najbolji rezultat za Crnu Goru.

 

Nakon srednje škole u Budvi preselila si se u Ameriku. Kako se desilo da dobiješ stipendiju za školovanje u inostranstvu?

 

Zahvaljujući poznanstvima kroz teniske turnire, saznala sam da Amerika nudi stipendije za besplatno školovanje kroz igranje tenisa na koledžu. Počela sam da šaljem svoju biografiju, rezultate kao i snimak svoje igre svim trenerima na koledžima prve divizije. Ljeto nakon srednje škole sam provela u intenzivnim treninzima i pripremanjem engleskih testova koji su bili jedan od zahtjeva da budem primljena na koledž. U novembru 2011. godine sam dobila pismo da sam primljena na Campbell Univerzitet u Sjevernoj Karolini gdje sam dobila punu školarinu i priliku da igram tenis za koledž. To je bio momenat kad sam shvatila da se moj dugogodisnji trud isplatio! Svakako sam osjećala i pritisak znajući da trebam ovakvu priliku da opravdam kako dobrom igrom tako i dobrim ocjenama u školi jer je školarina svake godine zavisila od mojih akademiskih i teniskih rezultata.

 

 

Tenis te je odveo na drugi kraj svijeta, šta te je čekalo tamo?

 

Iako sam prilično mlada putovala sama po svijetu na turnirima, otići u Ameriku je svakako bio veliki izazov. Imala sam svega 19 godina i nijesam naročito dobro znala engleski. Bojala sam se da se neću uklopiti u sistem a i da neću opravdati velike zahtjeve koji su mi bili postavljeni. Prvih nekoliko mjeseci bilo je dosta naporo. Svakodnevni treninzi su bili rigorozni a pritom sam pokušavala da se naviknem na studiranje i praćenje nastave na engleskom jeziku. Tenis je individualni sport i kroz odrastanje sam navikla da igram svaki meč za sebe. Na koledžu sam bila dio tima i imala sam osjećaj odgovornosti prema ostalim  članovima. Shvatila sam da je podrška tima u mečevima bila baš ono što mi je falilo kroz sve godine dok sam putovala sama i igrala turnire. Trebalo je vremena da se naviknem na potpuno drugačiji stil života u Americi. Prva sezona je prošla prilično dobro. Igrala sam drugu poziciju u timu i završila prvi semestar sa odličnim prosjekom. Do druge godine fakulteta sam držala časove matematike za ostale studente dok sam istovremeno studirala i igrala za koledž. Do kraja školovanja sam izborila prvu poziciju u timu i postala kapiten.  

 

 

Jesi li zadovoljna izborom koji si napravila kada si iz malog primorskog mjesta otišla u nepoznat svijet, među nepoznate ljude?

 

Mislim da je trebalo dosta hrabrosti da se napusti sigurnost doma i ode na kraj svijeta ne znajuci šta me tamo čeka. Smatram da je to bila najbolja odluka koju sam mogla donijeti. Dobila sam priliku da se besplatno školujem i da pritom sve četiri godine aktivno igram tenis i radim ono što volim. Kada bih mogla vratiti vrijeme, donijela bih istu odluku!

 

 

 

Koje su prednosti, a koje mane studentskog života u inostranstvu?

 

Živjeti u drugoj državi, u drugoj kulturi, i pričati drugim jezikom je zaista jedno bogato iskustvo. Mladi student se nauči samostalnosti i nauči da se bori sa izazovima sam, bez sigurnosti roditelja. Kroz upoznavanje druge kulture, načina života i jezika, čovjek počinje da drugačije sagledava i cijeni svoju i tuđu kulturu. Nostalgija je po meni najteži dio studiranja u inostranstvu. Nekad je blizina porodice i iskreni razgovor prijatelja iz djetinjstva bas ono što nam najviše treba. Ja sam dosta vezana za svoju porodicu i moja odsutnost u poslednjih sedam godina mi je najteže padala.

 

Nedavno si magistrirala, šta planiraš dalje?

 

U maju ove godine sam magistrirala računovodstvo sa North Carolina State Univerzitetu. Bila sam izabrana za jednu od dvanaest najboljih studenata za stipendiju na master studijama. Zahvalna sam što je Amerika svih ovih godina cijenila moj trud i rad i nagrađivala me ovakvim prilikama. Trenutno pripremam državne ispite koji su neophodni za napredak u sektoru računovodstva u Americi. U septembru se selim u Sarlot, grad u Sjevernoj Karolini, gdje ću da radim kao revizor u regionalnoj firmi koja se zove Dixon Hughes Goodman.

 

 

 

Koliko ti je tenis danas važan?

 

Tenis mi je pružio dosta divnih uspomena. I dalje sam aktivna u tenisu ali ovoga puta se oprobavam u trenerskim vodama. Već godinama radim sa par igračica kojima kroz svoje iskustvo pokušavam da pomognem da dostignu nivo igranja tenisa za koledž. To je posao koji sa zadovoljstvom radim i zelim da pomognem mladim igračicama da ostvare neke slične ciljeve koje je meni tenis pružio.

 

Kakve uspomene te vežu za Budvu, koliko često dolaziš?

 

Zbog dosta zahtjevnih obaveza na fakultetu, poslednjih nekoliko godina nijesam tako često dolazila. Poslednji put sam bila tokom zimskog raspusta i nadam se da ću uspjeti da odvojim par nedelja i dođem u Budvu ove zime. U Budvi sam odrasla, završila osnovnu i srednju školu i stekla dugogodišnja prijateljstva. Uvijek se radujem dolasku i nadam se da ću se za par godina vratiti i uspjeti da iskoristim znanje i iskustvo koje sam stekla u Americi za dobrobit svog grada i države.

 

 

Tvoja prića o istajnosti i upornosti ohrabruje. Da li je bolje imati sve na dlanu ili se boriti za ostavrenje svojih snova?

 

Moj životni moto je da se samo velikim radom i trudom postižu uspjesi. Baš kroz takav put, ostvaren cilj u životu se više cijeni. Kroz sva ta iskustva i teškoće izlazimo jači i zreliji kao ličnosti. Ovom prilikom želim da preporučim svim mladim ljudima da budu uporni, prate svoje ciljeve i nikad ne odustaju! 

 

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt