23.06.2017

Tatjana Kuljača, spisateljica i kolumnistkinja - Kako raste mama

Prije svega, Tatjana je Mama. Jedna od mnogih. Sretnih, nasmijanih, ispunjenih ljubavlju koja potire sve "minuse" roditeljstva. Ali i užurbana, umorna, nervozna i neispavana mama "hobotnica" koja uči i raste dok rastu njena djeca. Priznaje da pravi greške, ali da ih je svakim danom sve manje. Oduvijek piše. Rođenje djece inspirisalo je da napiše knjigu "Kako raste mama" koja je ubrzo postala veoma popularna. Svoje iskustvo i savjete podijelila je sa čitaocima do srži iskreno i bez rezerve. Dok čitate, natjeraće vas da plačete i smijete se isto- vremeno ali, i da je volite baš takvu kakva jeste. Iskrena, nježna, radosna, uplašena i užurbana.

 

Pišu: Sara Savić i Nikolija Ilić

Po obrazovanju-magistar turizma, po profesiji-direktor prodaje, po hobiju-spisateljica, kolumnistkinja, po božjoj volji Mama. Kaže da je to najljepši "posao" zbog kog vrijedi staviti sebe u drugi plan i misliti na svoje potomstvo. Rođena je u Sarajevu, odrasla u Konjicu, malom gradiću u Hercegovini do 1992. godine, kada je sa porodicom, zbog rata u Bosni i Hercegovini, otišla u Nikšić, gdje je završila osnovno obrazovanje i Gimnaziju. Osnovne studije završila na Fakultetu za turizam u Kotoru, a postdiplomske magistarske studije na Fakultetu za turizam u Baru. Živi i radi u Bečićima.

 

 

 

PISANJE 

Prvo je nastala priča "Mi volimo da se uspavljujemo"’ kao reakcija na pitanje jedne mame na društvenoj mreži "Kako da natjeram moju bebu da se sama uspava?" Lično, ti momenti maženja i povezivanja sa bebom prilikom uspavljivanja su meni neprocjenjivi i nastojala sam dati svoj osvrt na tu temu kako bih pokazala sve prednosti uspavljivanja mališana. Komentar se pretvorio u priču, a odmah potom sam otvorila blog Mamizam na kom sam pisala sve ono što sam smatrala da je meni bilo bitno u periodu kad su djeca mala. Priče su bile jako čitane i redovno sam dobijala komentare da su se mame prepoznale, da im je lakše kada znaju da nisu same u tome kroz šta prolaze, da su se opustile i prepustile lijepim stranama majčinstva.

"Kako raste mama" je bio nastavak i zaokruživanje tema na kojima sam radila. Ona, kroz priče, zaokružuje sazrijevanje žene kroz majčinstvo i pomaže joj da kroz navikavanje na ulogu majke prođe što lakše. Ideju za knjigu mi je dao prijatelj. Odabrala sam priče koje su već postojale i napisala nove koje su bile bitne da se upotpune svi segmenti iskustva majke.

 

 

Majke se nalaze u jednom procjepu izmedju onoga što bi trebalo da urade, vremena koje imaju na raspolaganju i količine posla koji im se nameće. Nerijetko jedva čekaju da uspavaju djecu da bi završile kućne poslove. I naravno ne stižu, naročito kada su djeca mala i nema te kuće koja je u potpunosti čista. 

Moj savjet je, dok uspavljujemo dijete treba da budemo potpuno pristuni, da ne žurimo, jer djeca brzo rastu i osjecaju našu nervozu i nemir.

Pisanje je moj način da kanališem misli i osjećanja. To je stvaralački proces koji mi pomaže da bolje razumijem ono što osjećam. Pisala sam i ranije, otkako sam uzela olovku u ruke, ali o ozbiljnijem stvaralačkom radu mogu da govorim unazad tri godine. Ovog puta inspiraciju sam našla u djeci, njihovom i svom odrastanju i tom procesu koji u ženi rađa ljubav toliko veliku kakvu ni zamisliti ne možete. Dok stvaram vrijeme stoji. To je, ujedno, najljepši dio. Sjetim se često prijatelja koji mi je, kao već afirmisan pisac, savjetovao da uživam, jer je sam proces stvaranja najljepši. I zaista je tako.

 

 

KAKO RASTE MAMA?

 

Mama raste brzo. Toliko brzo da samu sebe ne prepoznaje nakon samo jedne godine. Nije više sama sebi na prvom mjestu. Stvari koje su joj do tada bile bitne idu u drugi plan. Problemi koji su joj do tada bili strašni postaju smiješni. Upoznaje jednu novu dimenziju bezuslovne ljubavi koja je čini većom od planine. Otkriva snagu kakvu nije mislila da posjeduje.

Majčinstvo je divan proces transformacije žene koji od nje čini nešto što ne bi mijenjala sa onim što je do tada bila. Koliko god bila umorna i nenaspavana. Društveno izolovana zbog obaveza oko bebe. Nesređena i mrgodna. Ljubav koju daje i dobija potire sve minuse koji se u tom periodu stvore. Toliko koliko volite mame i tate oni vas sigurno vole deset puta vise, ako se to uopšte može izmjeriti, a to se može shvatiti tek onda kad dobijete svoje dijete.

 

 

 

DJETINJSTVO NEKAD I SAD

 

Djeca se povlače u neki svoj svijet, nemaju odgovarajuću komunikaciju ni sa roditeljima, a ni sa okolinom. Prerastaju u mlade ljude koji svaki korak moraju zabilježiti na društvenim mrežama. Oni traže potvrde i pohvale za sve popularnije selfije, jer im stvarne potvrde i ljubavi nedostaje od onih koje su telefonom zamijenili.

Djetinjstvo sam provela u Konjicu, malom gradiću u Hercegovini. Do rata u Bosni ‘92 godine bilo je divno. Kao iz bajke. Pamtim da sam bila stalno na vazduhu, u društvu iz kvarta koje je umjelo da se zabavlja. Znali smo praviti razne predstave za komšiluk, igrali se lastiša, žmurke, Sandokana i brojnih drugih igara koje su danas, nažalost, zaboravljene. To je bilo jedno prosječno djetinjstvo, jedino što sam ja bila ambiciozno dijete koje je voljelo tako da učestvuje u svemu i svačemu.

 

 

 

 

Išla sam u plesnu i muzičku školu, svirala klavir i violinu.  Pamtim ljeta i zime kod babe i dede na selu koji su inspiracija za jednu bajku o djetinjstvu na kojoj zajedno sa mojom ćerkom radim. Tuga me uhvati kada vidim da se današnja djeca, već predškolskog uzrasta, okupe oko telefona i igraju igrice. Da drugi vid zabave ne poznaju. Shvatam da su roditelji danas u velikim obavezama i da je to jedan od načina da djecu "smire"’ i da uhvate prijeko potrebno vrijeme za odmor i sabiranje misli nakon napornog dana na poslu. Ili da nastave rad kod kuće. To, nažalost, ima za posledicu da se djeca povlače u svoj svijet, nemaju odgovarajuću komunikaciju ni sa roditeljima, a ni sa okolinom. Prerastaju u mlade ljude koji svaki svoj korak moraju zabilježiti na društvenim mrežama. Oni traže potvrde i pohvale za sve popularnije selfije, jer im stvarne potvrde i ljubavi nedostaje od onih koje su telefonom zamijenili. Kad sam nedavno ugledala djevojčicu koja, pored barem tri osobe iz društva, fotografiše samu sebe bilo mi je tužno.

Mladi u društvu više gledaju u pametne naprave nego u oči sagovornika. A to je najlakši put u otuđivanje i samoću što može da izazove posljedice po psihu pojedinca. Djeca trebaju da budu u interakciji sa prirodom i ljudima jer na taj način postaju zdrave ličnosti.

 

 

 

VJEROVATI U SEBE

 

Ukoliko ne vjerujete u sebe onda se život poistovjećuje sa životarenjem od danas do sutra sa čekanjem da mu dođe kraj. Mašta i želja su osnovni pokretači koji nas tjeraju da od života uradimo nešto više. Ako njima dodamo i cilj na pravom smo putu da jednog dana živimo životom iz snova umjesto da sjedimo u kancelariji i virimo na časovnik kada će da se završi radni dan. Ima tu jedna kvaka. Snovi se ne ostvaruju pukom igrom slučaja i voljom univerzuma. Mi smo ti koji našu želju moramo ostvariti. Zato je bitno prepoznati svoje želje čije ispunjenje bi činilo našu dušu radosnom i raditi na njihovom ostvarivanju. To je jedini ispravan put.

 

JOŠ JEDNA MOGUĆNOST DA PROŽIVITE DJETINJSTVO

 

Odrasli ljudi često zaboravljaju da u sebi imaju dijete koje ne smiju zaboravljati. Društvene norme i pravila očekuju od nas da se ponašamo na adekvatan način, te zabavu i radost do trenutka ushićenja zbog malih stvari ostavljamo našoj djeci. A ako dopustimo sebi da se zabavljamo na njihov način i ponovo otkrivamo svijet dječijim očima shvatimo kako je svijet oko nas prepun razloga za smijeh i sreću. Sunčan dan kao stvoren za jurcanje. Kišne kapi koje kvase lice. Skakanje po barama. Borbu vilenjaka na pijesku. Sve to čini i naš dan vedrijim i dopuštamo sebi da biramo lijepe stvari o kojima ćemo misliti. A to odmah smješta osmjeh na lice i uliva radost u dušu. Nema većeg dara od ljubavi koju dobijamo od djece i ponovne prilike da pored njih, bar na trenutak, budemo djetinjasto bezbrižni.

 

 

 

 

RECEPT ZA DOBAR ODGOJ DJECE

 

Imam samo jedan savjet: slušaj i gledaj. Svoje dijete. Slušaj i gledaj sebe. Naša djeca postaju naše kopije. Jednostavno je, ponašati se onako kako želimo da se naše dijete ponaša. Ako ne želimo da koristi ružne rječi- uzdržimo se od istog. Ako želimo da nas sluša, ne skrećimo glavu na drugu stranu kad nam ono nešto govori. Ako ne želimo da viče- ne vičimo. Kao što je Branko Kockica jednom izjavio: "Nemojte prevaspitavati djecu. Prevaspitajte sebe, a djeca će ionako ličiti na vas". Sa tim se slažem u potpunosti.

 

SAVEMENA MAMA

 

Svaki dan je prepun izbora koje moramo napraviti. Strpati obaveze u jedan dan nije lako. Na poslu se očekuje spremnost vojnika a kući posao uglavnom čeka mame. I par raširenih ruku spremnih za zagrljaje i igru. Nije lako odvojiti vrijeme za sve obaveze i posvetiti se djeci onoliko koliko njima treba. Toga nikada nije dovoljno. Što se prije naviknemo na to da ne možemo stići sve lakše nam je. Svi poslovi se mogu odložiti. Samo djeca neumoljivo rastu. Svaki dan su stariji i drugačiji. A imamo samo par sati za nas. Koliko god se trudila da sve postignem uvijek me muči pitanje jesam li mogla više i bolje. Realnost je neumoljiva i zahtjeva od nas da se radno angažujemo jer su troškovi života previsoki. Ostaje nam samo da progutamo knedlu i trudimo se da u onom vremenu koliko nam dan daje budemo maksimalno prisutni.

 

SARADNJA SA GRACIJOM

 

Do saradnje je došlo sasvim slučajno prilikom dogovora oko reklamiranja hotela u kojem radim. Njima se dopalo ono o čemu ja pišem i prepoznali su to kao dobar materijal za ciljnu grupu kojoj se Gracija obraća. To je ujedno i moj prvi profesionalni angažman kao spisateljice. I potvrda da se snovi ostvaruju.

 

 

 

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt