18.06.2017

Vera Mačić, vaspitačica i spisateljica za djecu i mlade - Na rastanku bude i po neka suza

Njeno ime je najbolje opisuje. Vera vjeruje. Prvenstveno u djecu. Možda je zato njen život vezan za najmlađe. Trudi se da im boravak u vrtiću ostane u najljepšem sjećanju. Insistira na iskrenosti, otvorenosti i poštovanju pravila. Raduje je kada ih vidi srećne - nasmijane i zadovoljne. Ni nakon 32 godine aktivnog rada nije se umorila od brojnih priredbi i svečanosti po kojima je u svom dugogodišnjem radu prepoznatljiva. Predstave, recitacije, plesne i ritmičke igre koje piprema pamte ne samo mališani već i njihovi roditelji. Djecu uči da budu Mali Veliki ljudi.

Piše pjesme, priče i scenske komade za djecu i mlade.Većina ih je objavljena u časopisima JPU "Ljubica Jovanović-Maše“ i “ Barka ljubavi“ u redovnoj rubrici “Pjesme i priče za laku noć”. Do sada je izdala tri knige. Član je Udruženja književnika Crne Gore.

 

Uređuje: Zorica Radenović

Pripremili: Nela Radenović

Jakša Labović

Obradovala nas je dolaskom. Razgovarati sa Verom Mačić bilo je pravo zadovoljstvo. Otvoreno, toplo i iskreno odgovara na naša pitanja. Onako kako to čini već 32 godine radeći posao vaspitačice u predškolskoj ustanovi “Ljubica Jovanović Maše”.

-Moj stav je da djeca treba da znaju šta ih očekuje i da to uvjek nije lijepo, ni lako, ali da sam tu da im u svemu pomognem. I zaista, nikada ih nijesam iznevjerila. Veoma sam ponosna na njih, danas, posebno na Jakšu koji se sjetio svoje vaspitačice i bio incijator ovog inervjua. Sa djecom komuniciram kratko, jasno i potpuno iskreno, bez lažnih obećanja. Kasnije slijede muzika, pjesma, gluma, koji su nezaobilazni načini komunikacije.

 

NEKAD I SAD

Nekada je u radu sa djecom bilo više profesionalnosti nego emotivnosti, a danas je to jedan dobar i uravnotežen spoj. Ono što smatram prednošću jeste što su djeca bila prinuđena da se oprobaju i u onome što ne žele da rade: na primjer, kada se crtalo - svi su morali da crtaju, ako se igralo - svi su igrali. Na taj način izrađivali su sposobnosti koje drugačije ne bi.

 

 

 

 

 

BITI VASPITAČICA

Posao vaspitačice je veoma zahtjevan.U uslovima u kojima radimo potrebni su veliki napori da bi rad bio kvalitetan. No snaga se crpi iz ljubavi prema djeci i prema profesiji.

 

 

KAKO JA TO RADIM

Akcenat stavljam na razvijanju vjestina i sposobnosti polazeći od toga da se do znanja stiže strukturiranjem sopstvenog iskustva. Cilj mi je da ispred sebe vidim srećnu, nasmijanu i zadovoljnu djecu, emociono, socijalno i fizicki zrelu za uzrast kome pripadaju. 

Pružam, ali i zahtjevam poštovanje određenih pravila ponašanja. Učim ih kako i šta treba da čine, a kada ih naučim očekujem da to i postuju. Neposlušnost “kažnjavam” uskraćivanjem omiljenog zadovoljstva: igre, igračke, crtanog filma…,što obavezno praktikujem.

 

 

 

 

 

RAZMAŽENI ILI NE

Djecu treba maziti u smislu: ljubljenja, igranja sa njima i pričanja priča. Nikako umjesto njih raditi stvari koje oni trebaju da urade, što roditelji često čine kada skupljaju igračke ili rade domaće zadatke. U tome današnji roditelji veoma griješe. Kada im jednom dosadi to svakako predstavlja veliki “udarac” za dijete, a i za roditelje.

 

RASTANCI

Dajem sve od sebe da im vrtić ostane u najljepšem sjećanju. A kada potekne po neka suza onda je to nova lekcija iz odrastanja, i saznanje što su to suze radosnice. Tada plačem od sreće sto sam ih učila i naučila da odvažno i smjelo krenu u novi život, i što ih vidim tako lijepe, zdrave i nasmijane.

 

 

 

 

DJETINJSTVO

Najljepše i najbežbriznije doba u zivotu. Budva je tada izgledala kao velika biserna školjka davno usnula na pješcanoj plaži. Odrastali smo uz igre koje su tada bile zastupljene: lastiž, obruč, školicu, izmedju dvije vatre, klik-klak i druge. 

Sjećam se prvog odlaska u školu. Bila sam jako uplašena. Uvijek ću se sa ljubavlju sjećati mog prvog učitelja,našeg sugrađanina, pokojnog Draga Vučinica, zbog kog sam zavoljela i školu i poeziju. Učitelja sam toliko voljela da sam mu sve do punoljetstva za Novu godinu pisala i slala čestitke.

 

 

 

 

MOJA POEZIJA

Počela sam da pišem u drugom razredu osnovne škole.Stihovi su se nizali u trenucima kada mi neko ili nešto podstakne emocije. Međutim, mogu reći da su djeca moja najveća i nepresušna inspiracija.

 

TRENUCI ZA OPUŠTANJE

Volim sva godišnja doba isto kao što mrzim kišu u kom god godišnjem dobu da pada. Uživam u šetnji pored mora sa svojom ćerkom i našom kucom, u večernjim satima kada se završi turistička sezona, i kad se pred očima iskristališe prava, divlja ljepota koju prate zvuci netaknute prirode.

 

  

 

HARMONIKA

Naučila sam da sviram tek na akademiji kada sam ozbiljno shvatila taj predmet. Kroz rad sa djecom postalo mi je jasno koliko je muzika dobar način komunikacije i odličan posticaj za emocionalni i socijalni razvoj djeteta. Smatram da je poznavanje bilo kog instrumenta obaveza svakog vaspitača i da bi na tome trebalo insistirati. Rad bez muzike nije kvalitetan rad.

 

ŽIVOTNI MOTO

Biti svoj,u svemu jedinstven i prepoznatljiv.

 

 

 

NEOSTVARENA ŽELJA

Pored posla vaspitačice koji me u potpunosti ispunjava ostala mi je neostvarena želja. Voljela bih da radim u nekom domu za djecu bez roditeljskog staranja.

 

 

 

 

Veče se polako spuštalo na ulice grada. Naš razgovor sa Verom Mačić bio je završen. Gledali smo za njom dok je odlazila. Nedostajala nam je sve ove godine. Srećne i sa vjerom u sebe ispatila nas je u školu. Nije tražila da je se sjetimo. Učinili smo to jer je trag koji je ostavila ostao neizbrisiv, kao i vjera koja vječito živi u nama.

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt