13.06.2017

Zorica Joksimović , profesorica i kniževnica - Od vode i kamena do priče i pričanja

Već trideset godina živi i radi u Budvi, bavi se vaspitnim i obrazovnim radom. Profesorica je književnosti u Drugoj osnovnoj  školi. Nedavno je objavila svoju prvu knjigu- zbirku priča rađenu po motivima budvanskih legendi „Od vode i kamena do priče i pričanja“.

 

Razgovarale:

Lana Savić i Dženet Ašani

Zorica Joksimović rođena je u Beranama. Na filozofskom fakultetu, odsjek za književnost završila je u Sarajevu. Zaljubljenik u književnost je od ranih dana. Pisala je poeziju i učestvovala na brojnim književnim konkursima. Kao srednjošolka recitovala svoje pjesme na Majskim susretima mladih pjesnika Jugoslavije u prisustvu Desanke Maksimović i Mire Alečković. Zbirku priča „Od vode i kamena do priče i pričanja“ poklonila je Budvi, njenim sugrađanima ali prije svega đacima.

Knjigu doživljava kao svoj lični uspjeh i tako daje primjer đacima da čitaju i stvaraju. “Pisanje je zadovoljstvo, oslobađanje sebe i upuštanje u avanturu”, kaže za “Krug mladih“ profesorica Zorica  Joksimović.

 

Šta Vas je inspirisalo da napišete knjigu ?

 

Ponesena bogatstvom mitova i legendi ovoga kraja kao i njegovim kulturno – istorijskim nasljeđem imala sam potrebu da nastanim na jednom mjestu pripovijesti iz dalje i bliže prošlosti. Malo se zna o legendama Budve. Želja mi je bila da vrijeme koje je daleko iza nas pričom približim novim generacijama. Da lijepe pripovijesti iz prošlosti približim naraštajima. Izvore priča sam pronalazila u istorijskoj građi i pričanjima darovitih pojedinaca ovoga kraja, koje sam oživjela kroz likove koji žive. Oni nose dešavanja i moralne norme vremena koje daje svovremenske poruke. A likovima sam nadjenula imena koja se danas slabije čuju. Otuda u mojim pričama: Mitar, Katna, Petronije, Mare, Gospava, Dostana…

 

Koja je tema knjige?

 

Tema knjige su zanimljive legende budvanskog kraja pričane i ispričane sa elementima fantastike, neprolaznih vrijednosti ljudskoga života, koristeći hrišćanske motive kao i motive vode i kamena . Oni su prožeti kroz sve priče i čine njihovo vezivno tkivo. Vode su izvorišta života i ta veza vode i priče je neraskidiva.

 

 

 

 

 

 

Koliko Vam je vremena bilo potrebno da prikupite i obradite legende?

 

Prikupljanje građe počelo je kroz rad sa djecom u školi, kada smo obrađivali djela Stefana Mitrova Ljubiše i pravili razlikovni rječnik. Tada su đaci osnovne škole kroz pričanja sa starijima sakupljali karakteristične, gotovo zaboravljene narodne izraze, legende, anegdote i druge priče. Sve smo to obradili izdvojivši tipične riječi ovoga kraja i napravili mali razlikovni riječnik koji se još uvijek nalazi u holu naše škole. Takođe, „Pripovijesti crnogorske i primorske“ i druga djela Stefana Mitrova Ljubiše bili su podloga za moja razmišljanja i povod da napišem knjigu ovakvog sadržaja. Motiv je bio da sadašnje i buduće generacije budu upoznate sa legendama svoga kraja i da mogu da ih prenose dalje, a ja da odužim dug ovom gradu koji mi je podario ljepotu življenja i ispunjen život.

 

Koja djela ste koristili kao izvor informacija?

 

Koristila sam izvode iz istorijske građe više autora koji su u okviru svojih stručnih obrada bili predmet spominjanja. Do tada ona je bila rasuta u radovima dr Mira Luketića, Vlada Duletića, Mladena Crnogorčevića, Lucije Đurašković i mnogih drugih autora. Ali prije svega izvori su u zapisima, životu, podneblju i istoriji koja me zanima kao i riječ iz naroda koju sam željela da pretočim u priču.

 

Koja Vam je legenda najdraža?

 

Ne bih mogla da izdvojim ni jednu ponaosob. Kada je moju babu koja je imala sedmoro djece komšija pitao: „ Koje vam je dijete najmilije“, ona je kazala „ na ruci imam deset prstiju, a koji god da posiječete, boli“. Tako i ja svoje priče smatram svojom djecom. Svaka na svoj način ima svoj život, izašle su iz naroda, a ja sam im dala život i vjerujem, nastaviće kao takve u narodu da postoje.

 

Je li knjiga doživjela uspjeh?

 

Knjiga je štampana u pet stotina primjeraka a to je malo da bismo govorili o nekoj velikoj čitanosti ili uspjehu. Ona je moj lični uspjeh, nešto što je izašlo iz mene i nešto što sam podarila svojim đacima. Kroz lični primjer želim da ih motivišem da čitaju i stvaraju. Džaba mi pričamo da djeca treba da uče ili da pišu ako im ne dajemo lični primjer. Pisanje je zadovoljstvo, oslobađanje sebe i upuštanje u avanturu davanja koja je značajnija od ne znam kakvog materijalnog bogatstva. Izazov da nešto napišem i ostavim za sobom , to je moj poklon Budvi i generacijama koje dolaze, ali i mojim roditeljima tom veličinom davanja.

 

 

 

 

Jeste li zadovoljni svjom knjigom?

 

Jesam, i sadržajno i vizuelno. Posebno sam zadovoljna dizajnom knjige čemu su zaslužne dvije dame, umjetnice: Romana Pehar i Tijana Dujović Liščević. Zadovoljna sam što su slikarke bile inspirisane pričama, likovno ih predstavile kao svoj stvaralački čin, Romana ilustrovala, a Tijana idejno i autorski odradila naslovnu stranu. Slika prati riječ; čitajući i pišući mi stvaramo slike a djelo koje napišemo može biti inspiracija slikarima.

 

Da li volite svoj posao pedagoga i profesora književnosti?

 

Jako volim svoj posao i da se ponovo rodim opet bih poželjela da se bavim pedagoškim radom i vaspitavala generacije da vole i poštuju knjigu, da budu njeni aktivni čitaoci. Mišljenja sam da ako me i jedan učenik u razredu pažljivo sluša i ako na njega mogu da utičem da zaroni u svijet književnog stvaralaštva, moja misija je uspjela.

 

Kada i zašto ste se odlučili za kniževnost?

 

Književnost je bila moja ljubav od malena. Kao dijete često sam u trenucima osame bježala u svijet literature. U osnovnoj školi napisala sam prvu pjesmu i bila u književnom klubu. Kao gimnazijalka objavljivala sam poeziju u lokalnim listovima i učestvovala na kniževnim konkursima. Na Majskim susretima mladih pjesnika Jugoslavije u Kikindi sa Desakom Maksimović i Mirom Alečković recitovala sam svoju poeziju. One su bile pjesnikinje iz naše čitanke, a mi rame uz rame sa njima. Kako sam tada bila ponosna. To je bio okidač koji je mene uputio da upišem na Filozofskom fakultetu komparativnu književost. I nijesam pogriješila jer je fakultet koji sam odabrala meni predstavljao ne težinu, već veliko zadovoljstvo. Svaki ispit sam sa radošću polagala.

 

Možete li izdvojiti neku knjigu za koju ste posebno vezani? 

 

Teško pitanje. Sada sam u situaciji da kao nastavnik odgovaram đacima na teška pitanja. Kao neko ko je studirao i izučavao svjetsku i jugoslovensku književnost u vrijeme Jugoslavije, lijepe i bogate zemlje, spomenula bih više autora:  Dostojevskog, Sartra, Foknera, Njegoša, Andrića, Lalića. A ako bih morala ponijeti smo jednu knjigu od čitavog literarnog blaga, onda bi to bila Biblija. U njoj je cjelokupna narodna mudrost, a motive iz Biblije su trajna inspiracija mnogim književnicima kao i likovnim umjetnicima .

 

Hoćete li nastaviti da pišete i objavljujete svoje radove?

 

Naravno, puno mi je materijala ostalo za pisanje. Često pišem prikaze. Upravo sam napisala prikaz za kratki roman “Bolnica” kolege Miša Gaćinovića. Bavljenje starinama mi je intrigantno i u tom pravcu ću nastaviti .

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt