29.01.2018

Dragan Radulović - Nijesam zabrinut za budućnost literature

 

"Čitanje knjiga je ljubav, a ljubav i sila su nespojivi. Ne dijelim, u javnosti često prisutan, apokaliptički ton o propasti svijeta zbog nedostatka čitanja, kao što su mi neprihvatljive tvrdnje o nestanku i „smrti“ knjige. Ljudska rasa uvijek pronađe način da odgodi svoj kraj; knjige, takođe. Te dvije sudbine su povezane" , kaže Dragan Radulocić, pisac i predsjednik Matice crnogorske.

Dragan Radulović je autor zbirki priča Petrifikacija i Splav Meduze, kataloga groteski Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu, drame Pejzaž do pakla ili propast kuće Marinkovića i romana Auschwitz Café. Dugogodišnji je profesor filozofije u Srednjoj mješovitoj školi "Danilo Kiš" u Budvi, a od 2013. godine je i predsednik Matice crnogorske.

Za Krug mladih govori o knjizi i čitanju.

 

Šta za Vas predstavlja knjiga?


Razmišljao sam često o tome, ali nijesam došao do definitivnog odgovora. Neka vrsta strasti jeste u igri, to je van svake sumnje, ali za razliku od drugih vidljivih strasti u mom životu poput ribolova, ova je svakodnevna. Dakle, ne mogu da zamislim dan bez nekoliko pročitanih stranica. Najčešće su to knjige koje sam tek otvorio, a ponekad one koje znam skoro napamet. I svaku čitam iz različitih pobuda. Ne bih se iznenadio da na kraju dođem do zaključka kako u stvari i ne znam ništa drugo da radim nego da čitam knjige, uz malo majstorstva u tom poslu, koje se, vjerujem, s vremenom povećavalo. A jeste posao u pitanju, jer biti dobar čitalac je zanat.


Koliko danas čitamo, ili kako to volite da kažete „vodimo dijalog sa vlastitom dušom?"


Ljudi koji vole da čitaju i kojima to nešto znači u životu, siguran sam da ne odustaju lako od toga posla. To je, srećom, još uvijek zakonski nekažnjiva djelatnost, i ne prijeti nam direktna opasnost ukoliko nas neko vidi s knjigom u ruci. Opasnost nastaje kasnije, kada počnemo da razmišljamo o onome što smo pročitali i kada pokušamo u javnosti provjeriti sopstvena saznanja. Razmišljanje o pročitanom je „dijalog sa vlastitom dušom“ koji ste pomenuli, jer u sebi odmjeravamo pročitano i nastojimo ga prilagoditi svojim potrebama. A govor o pročitanom je pokušaj pronalaženja sagovornika u zajednici.


Ljudi čitaju, nije to sporno: ono što im je od koristi, što im donosi zadovoljstvo, što ih intrigira i namamljuje na razgovor... Ljudi čitaju iz najrazličitijih motiva, neko da se obavijesti, neko da provjeri prethodna saznanja, ili da svojim slutnjama obezbijedi valjanu argumentaciju... Čitanje knjiga je neophodan uslov da bi čovjek postao stručnjak u nekoj oblasti, ali da bi postao pametan to nije dovoljno, pamet zahtijeva dodatan napor, a to je životno iskustvo koje valja uskladiti sa gomilom pročitanih knjiga. Ili kako je to davno Heraklit rekao: „mnogoznalaštvo ne vodi mudrosti...“ Knjige su kondezovano ljudsko iskustvo koje nam je uvijek dostupno, otvorena mogućnost za poboljšanje i napredovanje, a to nikada nije malo i beznačajno.


Smatrate da je knjigama potrebno vrijeme da bi djelovale u našim životima. Da li to znači da neke knjige treba više puta čitati?


Kao i svemu u životu, i knjigama je potrebno vrijeme. A čovjeku u susretu sa knjigama, pored vremena – i strpljenje. Dakle, paradoksalna situacija: vremena u životu nemamo koliko bi nam bilo potrebno, a ponašamo se sasvim drugačije, kao da nas to pomanjkanje vremena ničim ne dotiče. Još jedan od paradoksa ljudskog postojanja, o kojemu je, inače, napisano mnogo zanimljivih i duhovitih tekstova.


Što se tiče ponovnog čitanja navešću skoriji primjer: čitajući nedavno jedan esej Džordža Stajnera naišao sam na njegovu opservaciju o Šelingu koja mi je zazvučala čudno, a odnosila se na Šelingov spis „O biti ljudske slobode“, koji sam davno još kao student proučavao... Ponovo sam počeo da čitam. Prvo što me je iznenadilo jeste suočavanje sa onim rečenicama koje sam kao student podvukao: potpuno različite stavove od onih koje bih danas prepoznao vrijednima podvlačenja, jer tada me je očigledno zanimao odnos razlike između Fihteovog, Šelingovog i Hegelovog shvatanja dijalektike, kao metode saznanja/izlaganja, ali i postojanja svijeta... Tada sam propustio da shvatim kako Šeling u stvari sve vrijeme raspravlja o fenomenu zla u njegovim najrazličitijim varijacijama ispoljavanja. Ali ništa strašno, samo sam promijenio marker za podvlačenje teksta i prilagodio boju novim uvidima. Džordž Stajner je bio u pravu, a ja sam se ponovo vratio studiranju i onom užitku otkrivanja nečega novog.

 

Šta je uloga pisca, šta on čini za sebe i druge?


Od kad postoji, književnost ništa drugo i ne radi nego mijenja nešto bitno u životu čitalaca. Nakon dobre knjige moj svijet više nije isti, a pošto je ponovo pročitam sa izvjesnim odmakom u vremenu, taj isti svijet postaje još nekoliko puta ne-isti! A u svakoj od tih izmjena svijeta uživam u jednakom zadovoljstvu. Vrijedne knjige ohrabruju u slobodi i podižu stepen samopoštovanja kod ljudi. Knjige djeluju kao more, kontinuirano i skoro neprimjetno. A uloga pisca jeste – kako bi rekao Brodski – da piše dobre knjige. I da se šali zajedno sa svojim čitaocima, dodao bih, jer ne vjerujem piscima bez smisla za humor.

 

Da li nas čitanje ili pisanje, oslobađa stega i granica koje nam realnost često nameće?


Pristalica sam stega i granica koje nam nameću zakoni i moral, društvo i kultura... Vidio sam kako izgleda kada se sve to počne urušavati, i nijesam bio oduševljen viđenim. Čitanje samo jedne knjige umije postati sebična i totalitarna djelatnost, bez sluha za ljude i njihovu prirodnu različitost... Nego, što reče Helderlin: „tamo đe je opasnost, raste i ono spasonosno!“

 

Kjiževnost je komunikacija – otvoreni poziv pisca drugom čovjeku da zajedno s njim razmišlja i mašta. Da li je to ono što književnost čini postojanom?


Čovjekova potreba da sluša i priča priču, to je dvostruki temelj književnosti. I dokle god ta potreba bude postojala, biće priče i pričanja. A kako je čovjek pred svijetom uplašeno, brbljivo biće, koje se pričom brani... postojaće i književnost. Dakle, nijesam zabrinut za budućnost literature.

 

Koja su Vaša omiljena književna djela i šta preporučujete mladima da čitaju?


Školsku lektiru. Sasvim dovoljno, sve iznad toga je čisti dobitak. A svoje omiljene knjige izbjegavam da pominjem u javnosti, jer sam odavno naučio da ono što mene oduševljava najčešće ne vrijedi za drugoga. Svaki mladi čovjek koji voli da čita, neka stvara svoju biblioteku omiljenih knjiga. Pa ako nam se čitalački putevi u budućnosti ukrste, eto intelektualne iskre radosti. Da li predlažem knjige za čitanje svojim učenicima? Ne znam. Možda uzgred pomenem neki naslov. Omakne mi se, kad ne pazim šta govorim. Mada, imaju oni sasvim dovoljno svojih obaveza u školi, i ne treba pretjerivati sa nametanjem novih. Pomenem, pa na volju im.

 

Vjerujete li da će umjetnička književnost opstati i da će dobre knjige uvijek naći put do čitalaca?


Odgovor je potvrdan na oba pitanja. Siguran sam da knjige pronalaze put, ali vrijedi i obrnuto, i čitaoci do knjiga. Međutim, mene je uvijek više zanimalo kako se to događa: po pravilu, na čudne i neočekivane načine, i u vrijeme kada su nam najpotrebnije. Da sam skloniji takvom tumačenju svijeta, rekao bih da tu ima malo i čarolije.

 

Može li šund literatura proizvesti isti nivo kritičke svijesti kao što to čine klasici? Čitaju li šund oni koji nemaju razvijenu čitalačku kondiciju?

 

Nijesam isključiv i netolerantan, ljudi čitaju ono što ih zanima i čime na najbolji način zadovoljavaju svoju estetsku potrebu. Problem bi mogao da nastane ako neko poželi da na osnovu iskustva turskih tv-sapunica počne da tumači Anu Karenjinu... Ali, srećom, to se ne događa. Inače, ljudi u većini dobro znaju sve razlike koje su im potrebne u životu, grdno se vara ko misli da ljudi svoje izbore, pogrešne ili ispravne, čine iz neznanja ili zbog toga što su obmanuti. Uostalom, najčešće su obmanuti zbog toga što žele da budu. Tako im je lakše, a uvijek postoji i krivac na koga mogu svaliti odgovornost.


Na koji način čitanje knjiga doprinosi obrazovanju mladih? 


Čitanje knjiga razvija maštu, obogaćuje rječnik i uči pravopisu, gdje staviti odgovarajući interpunkcijski znak, kako organizovati tekst... Čitanje knjiga, takođe, uspostavlja red u glavi i razvija sposobnost da na valjan način verbalizujemo svoje iskustvo, intelektualno i emotivno. I ne može se sakriti u tekstu da li autor voli da čita, ili ne. Vidi se odmah od kakvog je materijala načinjen. Dakle, ako mladi čovjek želi da se bavi novinarstvom, u bilo kom mediju, on mora neprekidno da ulaže u sopstveno obrazovanje, a to se najlakše postiže čitanjem knjiga.


Da li nas je internet udaljio od navike čitanja?


Nemam ništa protiv interneta, naprotiv, tamo neprekidno nailazim na mnoge dobre tekstove do kojih nikada ne bih mogao doći „pješice“. A već sam vam rekao: ljudi čitaju koliko mogu i ono što ih zanima. Problem može da bude gubljenje vremena na budalaste sadržaje interneta. Recimo, mladi čovjek igra igrice svakoga dana po sedam sati... Popušta u školi, ugrožava socijalne veze, postaje zavisnik... Ali tome nije kriv internet. Takvi mladi ljudi uvijek pronalaze neki model za svoju „bleju“, bez interneta ili s njim, svejedno je.


Čitanje knjiga je ljubav, a ljubav i sila su nespojivi. Ne dijelim, u javnosti često prisutan, apokaliptički ton o propasti svijeta zbog nedostatka čitanja, kao što su mi neprihvatljive tvrdnje o nestanku i „smrti“ knjige. Ljudska rasa uvijek pronađe način da odgodi svoj kraj; knjige, takođe. Te dvije sudbine su povezane.

 

Priredila: Laura Radulović 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt