31.12.2017

Milica Vuković - Knjiga mora da bude poput sjekire za zaledjeno more u nama

I danas objašnjava svojim učenicima da treba čitati sa knjigom u lijevoj, a olovkom u desnoj ruci. Insistira na vođenju dnevnika čitanja, a pri tom ih zamišlja kako skroluju ili možda četuju istovremeno dok čitaju knjigu u elektronskom izdanju.

 

Svog srednjoškolskog perioda sjeća se kao vremena kada je, najviše čitala. Kaže da je u to vrijeme program školske lektire bio prilično obimniji, a obaveznost čitanja nešto što se podrazumijevalo. Zadovoljstvo joj pričinjava kada od bivših učenika čuje priznanje da ih natjerala da zavole da čitaju.

 

-Mladi su obično takvi, najbolje je da ne znaju da ste im „podvalili“ u njihovu korist-kaže Milica Vuković profesorica maternjeg jezika i književnosti SMS „Danilo Kiš“.

 

Piše: Zvjezdana Gvozdenović

U kojoj mjeri nas je savremeno doba elektronike udaljilo od zadovoljstva čitanja'


Ako pođemo od podatka da je posljednjih nekoliko decenija donijelo više promjena i tehničko-tehnološkog napretka nego cjelokupno pređašnje ljudsko postojanje, a ljudska priroda je manje-više ostala ista, ne čudi što se današnji čovjek najčešće osjeća zbunjenim pred izazovima današnnjice. U stalnoj je trci sa vremenom, u konstantnom grabljenju da više stekne, u nastojanju da preživi, da dokaže ili da se dokaže, da održi teško stečene pozicije, ili da se nametne. U medijskoj i informacionoj zatrpanosti naše svakidašnjice, čini se da je sve manje vremena za knjigu, taj najstariji medij koji iziskuje posvećenost, pažnju, koncentraciju, najčešće i povoljne okolnosti za čitanje. I danas objašnjavam mojim učenicima da treba čitati sa knjigom u lijevoj, a olovkom u desnoj ruci, insistiram na vođenju dnevnika čitanja, a pri tom ih zamišljam kako skroluju ili možda četuju istovremeno dok čitaju knjigu u elektronskom izdanju. Naravno, ovo se može uzeti kao jedna globalna slika, a treba izbjegavati generalizacije.


Koliko se u Crnoj Gori čita, jesmo li blizu evropskog prosjeka?


Na ovo pitanje odgovor bi mogla da da neka statistika, ako ona uopšte išta dokazuje. Čitanje je individualni čin, lični izbor, stvar užitka i potrebe za zadovoljenjem estetičkih potreba. Zapravo naša potreba da čitamo, kao i izbor djela koja čitamo, govore dosta o nama. Na osnovu toga možete procijeniti čovjeka.


Evidentno je da nikad knjiga nije bila dostupnija, nikad izdavačka djelatnost nije bila razvijenija, nikad više sajmova knjiga (pogotovo mi u Crnoj Gori insistiramo na tim smotrama, kao da će to unaprijediti čitalačku praksu), a tiraži sve manji i knjige po supermarketima i trafikama se prašnjave u rafovima. Ipak, pogrešno bi bilo zaključiti da je to devalviralo njenu vrijednost ili da se takva praksa odrazila na naše čitalačke sposobnosti. Jednostavno, mislim da je kod većine ljudi pažnja usmjerena na ono što im nameće svakodnevnica, da su okupirani/zavarani dnevnom trivijalnošću u kojoj nema mjesta za hranjenje duše.
Nije do knjiga, do nas je.


Kako mladi danas čitaju, šta im je važno i dobro tokom čitanja?


Da budem realna – najčešće onoliko koliko moraju i onoliko površno koliko im se dozvoli. Ima tu raznih tehnika čitanja lektira – „onako“, „na preskoke“, „nisam pročitao, ali znam o čemu se radi“ itd.itd.


Uvijek ističem važnost čitanja djela, a ne prepričanih i skraćenih varijanti. Ima onih koji se opiru, ali vremenom prihvate da je čitanje i tumačenje djela put do spoznaje sebe i svijeta oko sebe.


Iako se u nastavi stalno držimo predviđenog programa djela, ona nikada nije ista, nema tu ponovljivosti, jer su generacije uvijek drugačije i svaka, tumačeći djelo, učitava svoj pogled na svijet i percipira ono što je za nju važno. Bude tu uvijek nečeg novog, duhovitog, ali i onog očekivanog prepoznavanja univerzalnih vrijednosti. Drago mi bude kada se od prvobitne odbojnosti prema tekstu učenik dovede do preispitivanja stavova i kada ga djelo potpuno uvuče.

 

Koje lektire i dalje motivišu mlade?


Na roman „Lovac u žitu“ i Kišova djela uvijek dobro odreaguju, Kafka ih zbunjuje i privlači, uviđaju svrhu upoznavanja sa klasičnim književnim djelima; razumijevaju modernističke pisce, a čini mi se da najviše sazrijevaju uz ozbiljni program lektira za IV razred – Andrića, Selimovića, Šekspira, Kamija, Dostojevskog itd.


Koliko god se program književnosti svakom novom reformom redukuje, i koliko god nam je teško priznati da je to zaista tako, evidentno je da je i ovako redukovani izbor lektira obiman za srednjoškolca danas. Jedno su očekivanja, a drugo pokazuje praksa. Mislim da su im ruski realisti (Tolstoj npr.) i njihova obimnost nešto što je u raskoraku sa dinamizmom mladog čovjeka danas. Možda bi rješenje bilo da se kvantitet djela smanji, a da se studioznije proučavaju reprezentativna djela epoha.

 

Uz obavezni dio lektire, imaju li učenici mogućnost da sami biraju i izražavaju vlastite preferencije?


Svakako. Za sada je to predviđeno jedino u četvrtoj godini kroz izborni spsak djela. Tu bi i nastavni progam morao biti fleksibilniji; trebalo bi uvažiti stanovište i ukus mladih. U mnogim slučajevima se pokazalo da su mladi odbijali da čitaju propisani standard, upravo zbog te obaveznosti, što ne znači da nemaju značajno čitalačko iskustvo i izgrađen ukus.


Koliko kvalitetno danas mladi pišu?

 

Kao i čitalačka, i kompetencija pisanja se izgrađuje od najnižeg uzrasta. Očekuje se da svi učenici tokom osnovne škole izgrade solidnu pismenost koju dalje kroz srednju školu nadograđuju. Ima slučajeva u kojima se neke ispuštene i nenaučene stvari kasnije teže ispravljaju. Nisu neispravljive, već traže da se uloži više truda.


Kada je o pisanju riječ, važi ono pravilo -jasno u glavi, jasno na papiru. Kroz nastavu se uvježbava forma interpretativnog školskog eseja i ona je lako savladiva. Do mature njome bi trebali da ovladaju svi. I oni koji tvrde da ne znaju da pišu. To je standard.


Literarni konkursi i takmičenja su prilika da oni nadareniji pokažu svoj talenat i svoje afinitete. Raduje činjenica da imamo učenike koji već imaju svoje objavljene knjige, znači da se ozbiljnije posvećuju pisanju. Znam da neki radije biraju pisanje na stranom jeziku. Sve to govori o sposobnosti udruživanja različitih interesovanja.


A o vezi čitanja i pisanja i ne treba govoriti - ona je neupitna – nema dobrog pisca koji nije temeljni, posvećeni čitalac. Čitanje je (pred)uslov za izgrađivanje pismenosti.


Pružaju li profesori mogućnost učenicima da iznesu svoje mišljenje o pročitanim lektirama, ili traže da ga formulišu onako kako su ih naučili?


Čini mi se da su prošla vremena kada se taj vid autoritarnosti u nastavi primjenjivao. Od onog nekadašnjeg „šta je pisac htio da kaže“ , danas prevaziđenog, književna teorija recepcije u prvi plan stavlja čitaoca i njegovu sposobnost učitavanja novih značenja u književno djelo. Govoreći i iz te pozicije, svako tumačenje, posebno učeničko angažovano i originalno tumačenje je za visoko vrednovanje.


U čemu je ključ toga da mladi zavole knjigu?

 

Puno je načina, a svaki pojedinac iziskuje svoj pristup. Najbolje je kad kod učenika postoji unutrašnja motivacija, radoznalost. Biblijskom paraboličnošću kazano, to je sjeme posijano na plodnu zemlju. Dosta vremena utrošim u razgovoru sa njima zašto je važno da pročitaju djelo, u čemu je konkretna ljepota tog djela, koje koristi imaju od pročitanog i kakav efekat na njih ima doživljeno. Na te argumente najbolje odreaguju, čini mi se. Nekima je potrebno da prepoznaju žar u predavaču, pa ih to „ponese“ i priljubi uz knjigu. Najgore je kada se motivacija svede na ocjenu.

 

Zašto je važno čitati?


Puno je razloga. Svako ima svoj ili bi trebalo da ga pronađe. Pored svih mudrih, uvjerljivih, održivih ili neodrživih razloga, meni je najsmisleniji onaj Kafkin stav da „knjiga mora da bude poput sjekire za zaleđeno more u nama“. To je namanje i istovremeno i najviše što treba da tražimo i očekujemo.

 

Koje zanimljive i korisne knjige preporučujete mladima?


Svog srednjoškolskog peroda sjećam se kao vremena kada sam, čini mi se, najviše čitala. Program školske lektire bio je prilično obimniji nego današnji, a obaveznost čitanja je bila nešto što se podrazumijevalo, nije moralo biti nametnuto od strane profesora. Uobičavala sam da, kad otkrijem nekog meni novog pisca, pričitam nekoliko njegovih djela zaredom –na taj način sam, vjerovatno tada i nesvjesno, istraživala njegovu poetiku.


Mogu se sjetiti autora koje sam tada čitala; mogla bih preporučiti Kunderu, Hemingveja, Prusta, Kafku, Markesa, Crnjanskog, mada ne znam da li mladi danas reaguju na preporuke i da li je realno očekivati da se iskustva jednog vremena mogu prenijeti u današnji kontekst. Posebno ne znam kako bi na primjer Svan (Prustov junak) danas bio interpretiran.


Iz pozicije prosvjetnog radnika znam da je jako bitno da se kod djece na veoma ranom uzrastu razvijaju čitalačke navike, da se one kroz osnovnu školu produbljuju insistiranjem na čitanju lektira, a da tek na nivou srednje škole možemo govoriti o izgrađivanju ozbiljnijih čitalačkih kompetencija koje im određuju čitalački ukus i koje ih osposobljavaju da u moru književne produkcije mogu da prepoznaju kvalitet i da biraju po svojim afinitetima. Iz te poželjne pozicije svako bira ono što je za njega korisno i zabavno. Zadovoljstvo mi pričinjava kada od nekog svog bivšeg učenika čujem priznanje da sam ih natjerala da zavole da čitaju. Mladi su obično takvi, najbolje je da ne znaju da ste im „podvalili“ u njihovu korist.

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt