01.08.2017

Hod kroz zidove sa Marinom Abramović - “Često ne znamo ko su nam prijatelji, a ko neprijatelji”

Svojevrstan “performans”, dogodio se u sumrak 28. jula na platou između crkava u Starom gradu. Bijaše veliko ineresovanje publike, gužva i neobično veče iz više razloga: nije bilo one julske sparine da se ne može disati, već je svježina sa mora izazivala prijatnost. Prijatnost više bio je i povod – pričanje sa divom perfomansa, Marinom Abramović.

 

Piše: Zorica Joksimović

 

 

Od strane organizatora Dukley European Art Community, Turističke organizacije Budve i JU "Grad teatar", veče je zamišljeno kao razgovor između Petra Ćukovića, istoričara umjetnosti i umjetnice povodom objavljivanja njene knjige “Hod kroz zidove”. Nijesu dopirali zvuci muzike iz obližnjih lokala a u više navrata je publiku nadlijetalo jato ptica Izazivajući horski cvrkut – u prilog večeri, kao performans dobrih energija.


Knjigu memoara “Walk through Walls”, kaže autorka da je “posvetila prijateljima i neprijateljima iz razloga što često ne znamo ko su nam prijatelji, a ko neprijatelji”.


Činilo se da je Marina uistinu hjela drugačiji koncept večeri - živu komunikaciju s publikom, gledajući ih u oči, sa potrebom dodira različitih energija. Stoga je u više navrata insistirala na pitanjima iz publike. Njen položaj je bio - gotovo kao u Mona lize, sa prekrstenim rukama prije nego je uzela mikrofon i počela pričati na svom maternjem jeziku za koji kaže da ga nije aktivno koristila 42 godine.

  

 

Pričala o svom djetinjstvu, roditeljima Voju i Danici, spartanskom vaspitanju. Kako ju je otac učio da pliva a kako je ona iz inata naučila. Kako je dobila prvu lekciju iz slikanja od očevog prijatelja, vrsnog umjetnika apstraktnog ekspresionizma, Crnogorca, Fila Filipovića. Kaže da je to bilo kada je za svoj 14- ti rođendan poželjela da od oca dobije uljane boje. “To je trebalo da bude znak jednog velikog ozbiljnog slikarstva. On nije ništa znao o uljanim bojama i pitao je svog prijatelja Fila Filipovića koji je živio u Parizu, a bio tu na odmoru, da mi održi prvu lekciju slikarstva. On je došao, uzeo platno, i tada ga nije zategao u ram već ga je položio na pod, uzeo limenku tutkala, prosuo po njemu, nanio na to crvene, žute, plave, malo crne boje, preko toga terpentin, pa uzeo šibicu i sve to zapalio. To je eksplodiralo ispred mojih očiju . On je pogledao i rekao: “To je zalazak sunca” i otišao. Ja sam, nakon sušenja, uzela 4 eksera i to stavila na zid, prije nego što sam sa roditeljima pošla na ljetovanje. Kada sam se vratila, krajem avgusta, kako je sunce grijalo taj zid, od slike je ostao samo prah.Tada sam shvaila da je perfomans nešto što se dešava u procesu, ne u rezultatu. Sa 14 godina ja sam dobila prvu lekciju koju nikad neću zaboraviti i koja me je ozbiljno opredijelila performansu”, ispričala je Marina.


Mnoge djevojčice njenog uzrsta bi se slatko nasmijale i ispričale to kao doživljaj eksperimenta jednog praska. Za Marinu je to bio prasak rađanja performansa, revolucionarnog pravca u umjetnosti koji ona ne samo što predstavlja i interpretira, već živi. Umjetnost je njena porodica, svoje djelanje tijela dijeli sa publikom, a to su kako je spomenula, njena djeca. Vjerovatno iz tog razloga i nema djece, jer djecu ne možemo dijeliti. Ovako, potpuno je slobodna, djeluje globalno i daje. Takvo davanje je čini mladom i iznutra i spolja.
Priča kako joj je baka živjela 103 godine i kako ima još toliko toga da da svojoj umjetnosti, da hoda kroz mnoge zidove, bez obzira koliko bili visiki i čvrsti. Snaga volje, samodisciplina i koncentracija su potporni zidovi njene ličnosti koju je dobila upravo iz porodice. Zato je Marina Abramović čvrsta kao brdo i lijepa kao Afrodita ili Venera. Crna duga kosa čini je još moćnijom i jačom. Građanka svijeta koju “mjesto ne drži”, svjesna da je tako kratak čovječiji život za puno ljepota koje priroda nudi, a koja je i njen punjač. I ona pustinja, i nomadska plemena, Abordžini, predjeli Brazila, Argentine, Kine, Japana, Indije. Marina Abramović nosi energiju tihe komunikacije… one koja zbori: “ da postoji brod koji vodi u drugu galaksiju – odmah bi krenula”. Vjerovatno pod uslovom da tamo postoje oni sa kojima ima duhovnu energiju, jer unutar nahranjen čovjek posjeduje umijeće davanja.

 

 

Pitanje Branke Bogavac novinarke i publicistkinje, dobitnice visokog francuskog priznanja – Ordena viteza umjetnosti i književnosti, odnosilo se na suštinu Marininog stvaralaštva u odnosu na unutrašnje biće umjetničkog davanja u vrijeme izvedbe performansa na temu "Umjetnik je prisutan" u njujorškoj galeriji MOMA. Marina je objasnila ulogu svog performansa, komunikacije gledanja u oči, kao gledanja u dušu čovjeka. “Kada gledate u oči čovjeka, otvara se cijela duša. Oči su vrata duše. Moja energija se tu promijenila. Bilo je užasno naporno. Mogu da padnem u nesvjest, ali neću da ustanem! U mojoj glavi prolazili su ljudi koji sjede preko puta, pokušavala sam da ‘uđem’ u njih. Trenirala sam godinu dana za taj performans! U očima ljudi vidjela sam tugu, samoću, bol, nesreću. Tamo sam sjedjela ranjiva i kada sam sa te stolice konačno ustala, bila sam drugi čovjek! Tu se dešavala neka posebna duhovnost, kao da je čista energija izlazila i povezivala mene i posjetioce. Kada sam konačno ustala, vrlo mi je bilo važno da znam koja je moja dužnost, ovdje? Nisam došla da se zezam. Željala sam da znam koja je moja misija. Kada sam ustala shvatila sam da moram ljudima da pokažem put kako svijest može da se podigne”, ispričala je Marina, rekavši pri tom da nikad ovoliko nije pričala na maternjem jeziku. A bilo je lijepo slušati.


Privilegija.Tu je ispred nas, otvorena i neposredna. Među zidinama Budve stare dva i po milenilenijuma, stamena i gorda Marina nije htjela akademsku raspravu, već komunikaciju       s publikom. Na neka pitanja svoga sagovornika, nije odgovorila.

 

 

Marina kaže da je neko ko nije imao sretno djetinjstvo, a isto je utemeljilo njenu ličnost. Njena domovina je cijeli svijet. Svojom energijom je nahranila stotine hiljada ljudi a onima koji su danima čekali u redu, da je vide i svima ostalima, uputila je neobičnu oporuku: da njena sahrana bude vesela, bez prisustva crnine i plača. Da to bude povod razmjene lijepe energije i radosti. Ostavila je u amanet da tri kovčega sa posmrtnim ostacima budu veselo ispraćena u tri grada: Beogradu, Amsterdamu i Njujorku, ne znajući koji je pravi. Za izuzetno sadržajan život, neobična sahrana. U slavu umjetnosti.


Kad neko za života ima takvu zaostavštinu, onda smrt može da izdigne do nivoa besmrtnosti.

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt