21.10.2017

Toni Parsons - Svoju ćerku učim da misli svojom glavom

"Ja sada imam 16-ogodišnju ćerku i savjetujem joj da razmišlja samostalno, da ne sluša mamu, tatu, nastavnike, likove sa televizije, predsjednika vlade, nego da misli svojom glavom. Za mene je pank to bio i ostao, znači muzika pobune, muzika koja problematizuje stvari i postavlja pitanja i smatram da je to jedini način da čovjek samostalno izgradi kritičko razmišljanje i to je ono što je važno.“

 

U suorganizaciji JU Narodna biblioteka Budve i izdavačke kuće Nova knjiga u Narodnoj biblioteci Budve u zgradi Akademije znanja upriličeno je veče britanskog pisca Tonija Parsonsa.

 

Britanski novinar i književnik Toni Parson se ove godine jedino odazvao na poziv izdavačke kuće Nova knjiga i time je crnogorska čitalačka publika privilegovana. Nova knjiga je ekskluzivni zastupnik autorskih prava Tonija Parsonsa i objavila je njegova djela: Čovjek i dječak, Detektivska torba, Koljač, Klub dželata, Poslednja žrtva.

 

Razgovor sa britanskim piscem je vodila organizatorka književnog programa u Narodnoj biblioteci Stanka Stanojević.

 


Čitalačka publika pri pomenu Tonija Parsonsa ima prvu asocijaciju na Vaš roman Čovjek i dječak kojeg su zasigurno pročitali mnogi. U žanru porodičnog romana u najširem smislu bili ste dugo. Da li Vam je smetalo nekad to što je kritika i čitalačka javnost imala takav pristup da u djelu iščitava biografske elemente?


„Ne, naprotiv; drago mi je. Smatram da su najbolje priče one koje su istinite ili makar djeluju kao istinite. Većina mojih djela, kao i književnost uopšte, sadrži pomiješane elemente fikcije i iskustva, odnosno stvarnosti. Miješanje imaginacije i iskustva uvijek treba da djeluje kao da je istinito.“


U fokusu tih prvih romana su ljudski odnosi i emocije o kojima pripovijeda jedan autor. Da li bismo u tom segmentu mogli govoriti o tzv.“muškom pismu“ kao pandan uvreženoj sintagmi „žensko pismo“?


„U mojim romanima ima i muškaraca i žena , naravno, ali ja govorim iz vizure muškarca iako sam okružen ženama, imam suprugu i ćerku tako da su mi bliska i njihova gledišta, ali sam biološki predodređen da stvari pripovijedam onako kako ih vide muškarci.“

 

Koliko računate sa recepcijom djela kod čitalačke publike: da li „ispitujete“ javno mnjenje (analizirate komentare), „osluškujete“ zahtjeve čitalačke publike ili je to prosto uvijek- inspiracija?

 

„Kao pisac ne mogu izbjeći svijest o onome što pišem, znači da se potpuno prepustim nekoj nesvjesnoj ili nadsvjesnoj inspiraciji. Recepcija je veoma važna. Ako pisac napiše knjigu poput moje Čovjek i dječak koju su milioni pročitali , u svakom sljedećem spisateljskom činu, meni je to neminovno na umu, znači od te vrste svijesti o onome što radim ne mogu pobjeći.“


Koliko Vas obavezuje određenje da ste književno-slavni i epiteti: najuticajniji, najtiražniji...?


„Kada počinjem pisanje svake nove knjige, znam da se uspjeh mora zaslužiti. Činjenica da sam prethodno napisao knjige koje su bile popularne i čitane ne znači automatski da će i naredne biti. To je nešto prema čemu čovjek osjeća obavezu i svaki put iznova se bori i osvaja uspjeh.“

 

Kakav odnos/emociju imate prema tek objavljenoj knjizi?


„Fino se osjećam kada je neka moja knjiga objavljena. Što se tiče objavljivanja prevoda, znam da se moje knjige prevode u Crnoj Gori, Srbiji i uopšte u regionu i da se dobro prevode. S tim u vezi, veliki značaj imaju prevodioci ne samo kao posrednici između dva jezika, već je njihova uloga koautorska na određeni način. Uloga prevodioca je veoma važna za recepciju prevedene knjige u nekoj sredini.“

 

 


Nakon porodičnog romana pravite zaokret ka kriminalističkom žanru. Koji su motivi?


„Želio sam da stvorim literarnog junaka-detektiva koji će biti podjednako prijemčiv čitaocima različitih generacija, nešto slično Šerloku Holmsu ili Džejmsu Bondu. Veliko je dostignuće za jednog pisca kada uspije da stvori književni lik koji ostane popularan kroz više generacija. Naprosto je u mom životu i u mojoj spisateljskoj karijeri došlo do trenutka kada sam započeo novu fazu i ušao u taj veliki izazov da kreiram takvog književnog junaka, pa je prvobitni plan bio da pišem tri romana. Pošto su oni postigli popriličan uspjeh i njihov junak se odomaćio kod čitalaca, onda sam potpisao ugovor za još tri romana što će reći: šest romana za šest godina ili jedan roman godišnje.

 

Da li nakon kriminalističkih romana, žanr u kojemu ste sada, možemo očekivati nešto novo- npr. Fantastiku: naučnu, epsku...ili čak dječiji roman?


„Pokušaću da napravim mješavinu između porodičnog romana i trilera tako što ću u kontekst trilera smjestiti porodične odnose između muževa i žena, roditelja i djece i napraviti „magični napitak“ od tih sastojaka“.


Da li su Vas posao novinara i obavljeni intervjui katkad inspirisali u književnom smislu?


„U mom slučaju novinar i pisac pomažu jedan drugome i dopunjuju se. I dalje se aktivno bavim novinarstvom podjednako kao i pisanjem književnih djela . S jedne strane, pisac se zatvara na po godinu dana u sobu i izoluje od ostaka svijeta, a novinar je stalno u društvenoj areni što znači da novinar u meni ne dozvoljava da se zatvorim u nekakvu kulu od slonovače i da izgubim dodir sa stvarnim svijetom i životom. Takođe, novinarstvo me je naučilo odgovornosti, redu, poštovanju rokova, a to ne znam da li bih uspio da sam samo pisac. S druge strane, pisac pomaže novinaru jer kao novinar bih, prirodno zbog brzine i rokova koji su nametnuti toj profesiji, plutao i zagrebao malo-malo po površini stvari, a kao pisac naučio sam da stvari posmatram dublje. Tako da u mom slučaju novinarstvo i književnost su dobar spoj, srećan spoj.“

 

Jesu li i zašto pank-muzičari bili Vaš izbor za razgovor? Šta Vama znači pank?


„ Kada sam ušao u novinarstvo i počeo da pratim tu vrstu muzike i te grupe, imao sam 16 godina i radio sam u fabrici. Napisao sam svoj prvi roman koji mi je pomogao da uđem u novinarstvo jer novinama za koje sam pisao trebali su mladi i „glupi“ novinari, a ja sam bio jedno i drugo. Ali, to je bio nekakav posao, ja sam pratio tu scenu: pank muzika je bila muzika i moje generacije, slušala se svugdje po kubovima i pabovima, tako da je bilo prirodno da razumijem i pratim tu vrstu muzike. Pank je bio muzika odbacivanja, muzika prezra prema postojećim društvenim vrijednostima, to je bila muzika koja je postavljala pitanja. Ja sada imam 16-ogodišnju ćerku i savjetujem joj da razmišlja samostalno, da ne sluša mamu, tatu, nastavnike, likove sa televizije, predsjednika vlade, nego da misli svojom glavom. Za mene je pank to bio i ostao, znači muzika pobune, muzika koja problematizuje stvari i postavlja pitanja i smatram da je to jedini način da čovjek samostalno izgradi kritičko razmišljanje i to je ono što je važno.“

 

 

 

Kao novinar, što biste eventualno zamjerili savremenom novinarstvu? Da li i kod Vas ima novinara koji mjesto konkretnih pitanja izlazu sopstvene elaboracije na određenu temu?

 

„Moje mišljenje je da pravo novinarstvo umire. Sve su manji tiraži novina i časopisa, u poplavi informacija i to besplatnih informacija do kojih se može doći on-line, pravo novinarstvo sve više nestaje. Oni koji se reklamiraju i od kojih su novine dobrim dijelom živjele, sve više se reklamiraju isključivo on-line i to je još jedan razlog za nizbrdnu putanju novinarstva kao profesije uopšte. Novinari mi sve više izgledaju kao nekadašnji potkivači konja, zanat koji izumire, koji je tehnološki prevaziđen.

 


Ljubav, život, međuljudski odnosi, kao što smo ranije pomenuli, neke su od tema Vaših romana. Čini se da je ovaj vijek vrijeme otuđenja, bez empatije, sa veoma malo emocija. Mislite li da će i ovog puta književnost/ umjetnost spasiti ove teme i čovječanstvo/čovječnost-ljudskost?


„Nemam tako velike ambicije da vjerujem da moje knjige mogu bilo šta da poprave ili da nekoga spasu. Najviše što jedan umjetnik može da postigne to je da uspostavi vezu sa srcem drugog ljudskog bića. Ako doživite da vam neko slomi srce, da ste žalosni i tužni, ako pročitate tekst na tu temu star 50 ili 100 godina i uspostavite sa njim vezu, to nije mala stvar, to nije nešto trivijalno niti nešto što se može prenebregnuti.“


Da li pratite književnu produkciju na Balkanu, konkretno u Crnoj Gori? Kako percipirate našu kulturu, književnost i umjetnost uopšte?


„Izuzev djela „Na Drini ćuprija“ ne bih znao ništa da kažem. Jedan od mojih najjačih utisaka tokom ovog boravka u Crnoj Gori je to što sam kod mladih ljudi, a susreo sam se sa studentima, srednjoškolcima itd, vidio optimizam koji u Velikoj Britaniji i SAD-u više ne postoji; optimizam koji se sastoji u vjeri da će naredna generacija živjeti bolje od generacije svojih roditelja. Tu vrstu optimizma sam primijetio ovdje - vjeru u to da vrjednoća i obrazovanje presudno doprinose tome da mladi ljudi žive bolje od njihovih roditelja i ja dijelim tu njihovu vjeru.


Na pitanje iz publike da li ima ideju ili predlog, budući da njegovi romani naginju više ka zabavnoj literaturu, šta može podstaći čitalačke navike i kako mladi u Engleskoj reaguju na klasike, Parsons odgovara da ima sina kojeg ne može da natjera da čita nipošto i ćerku koja prosto guta knjige, pa mu se čini da je to nešto slično boji očiju, nešto sa čime se rodite pa imate plave oči ili nemate, ili volite da čitate ili ne volite. Ne zna ni za kakav tajni i djelotvorni plan da se mladi privedu knjizi, a najviše što mi možemo to je da im predočimo za šta ostaju uskraćeni, bez čega ostaju ako ne izgrade naviku čitanja i ne nauče da uživaju u čitanju. Tu su roditelji veoma bitni jer oni djeci mogu govoriti o blagodetima čitanja. Čitanje se ne može obavljati usput kao slušanje muzike recimo, čitanje je nešto čemu čovjek treba da se posveti a u današnje vrijeme sa toliko mnogo sadržaja koji ometaju pažnju , što preostaje jednom tipu kao što je Toni Parsons koji živi od pisanja, sem da npravi „prokleto zanimljive knjige koje će držati čitalačku pažnju“. Toni Parson ne vjeruje u podjelu na umjetnike i ostale smrtnike, smatra da se pisac mora truditi oko svojih čitalaca, pisati zanimljive knjige koje su prjemčive čitaocima i pošto pisac ima konkurenciju , danas je takmičarska disciplina biti pisac.
Kao mladi novinar imao je nekoliko ekskluziva, a najdragocjenijim iskustvom smatra to što ga je Dejvid Bouvi, junak njegove mladosti, angažovao za pisanje njegove biografije- istakao je Parsons odgovorivši na pitanje iz publike o ekskluzivnoj vijesti.


Na komentar publike da često pominje tri alatke za pisanje: iskustvo, istraživanje i maštu, i da se čini da je radoznalost dječija, kao i sloboda koju ima kao umjetnik četvrti alat, Parsons odgovara da se pri pisanju situacija stalno mijenja i koristi pomenute alatke u zavisnosti od toga što u pisanju želi da postigne.


Interesovanje za njegove knjige i u Budvi je bilo veliko.

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt