24.02.2019

Valentina Orović osvojila prvo mjesto na školskom literalnom konkursu "Kiš danas"

Učenica IV razreda gimnazije SMŠ “Danilo Kiš” Valentina Orović iz Budve, osvojila je prvo mjesto na školskom literalnom konkursu "Kiš danas" , koji je organizovan povodom Dana škole.  Kaže da joj se u Kišovom književnom stilu najviše dopada mogućnost pogađanja srži problema, najčešće onih socijalne prirode, bez jadikovanja i patetike, te da je u nagrađenom eseju u kratkim crtama iznijela svoju glavnu ideju koja se tiče problema većine.

Valentina je bila skeptična da će njen rad osvojiti prvo mjesto, jer je u eseju pisala o užasnom stanju u kom se zgrada budvanske srednje škole nalazi, ali da joj je ipak drago što se u tome prevarila.   

Inspirisana brojnim pročitanim djelima, svoje prve pjesme i balade napisala je u osnovnoj školi. I dalje neizmjerno voli da piše i svaku pročitanu knjigu u svom dnevniku analizira, izdvajajući njoj najljepše fragmente i preporuke. 

 

I dok  je u periodu djetinjstava rado pisala bajke i naučno-fantastične priče, ulazkom u pubertet pisanje je zamijenila intenzivnim čitanjem. Tih nekoliko godina nije osjećala potrebu da piše, jer je u različitim djelima pronalazila sebe, oblikovala mišljenja i stavove, prolazeći  cijelu skalu osjećanja u svom malom svijetu.

 

"Oblikovala sam se i još uvijek se oblikujem u čitalačkom, stvaralačkom i svakom drugom smislu”, kaže Valentina uz objašnjenje da se pisanju vratila nedavno, radeći na analizi pročitanih knjiga i da joj je u tome pomogla saradnja sa "Krugom mladih", gdje je podstaknuta da istražuje i piše o zanimljivim temama i ljudima.

 

Za sebe kaže da voli rad pod pritiskom i osjećaj odgovornosti koji on sobom nosi.

 

“Ponekad se desi da sam inspirisana, ali ne mogu da nađem prave riječi, pa tako odustanem od pisanja. Inspiraciju za esej na temu "Kiš danas" dobila sam pred spavanje, kada sam sjela i napisala je za nepunih pola sata. U Kišovom književnom stilu mi se najviše dopada mogućnost pogađanja srži problema, najčešće onih socijalne prirode, bez jadikovanja i patetike. Na osnovu toga sam esej i koncipirala, ne želeći da gnjavim čitaoce demonstriranjem poznavanja stilskih figura, već da u kratkim crtama iznesem svoju glavnu ideju koja se tiče problema većine", kaže naša mlada sugrađanka, ljubiteljka knjige i čitanja.

 

“Bila sam skeptična u pogledu toga da će profesori u komisiji pozitivno reagovati na moj rad, s obzirom na to da se ovih dana proslavlja godišnjica postojanja škole a ja, ironično, pišem o užasnom stanju u kojem se zgrada škole nalazi. Drago mi je da sam se u tome prevarila”, kaže za kraj našeg razgovora Valentina Orović, a vi u nastavku pročitajte njen nagrađeni esej o "Kišu danas".

 

Zakrpa

 

Andreas sam dohvati kvaku i otvori teška drvena vrata. 


Pružio je korak i našao se u dugom, mračnom hodniku, sa raznolikim crtežima na zidovima i plastičnim kantama na podu koje su skupljale kišnicu. 


Zakoračivši u jedan omanji kabinet predviđen za održavanje nastave engleskog jezika u prizemlju, Andreas primijeti oronule stolice i klupe i po njima markerima ispisane svakojake đačke dosjetke i urezana imena; vrata koja su vodila u dvorište bila su slomljena.
Proslava povodom godišnjice postojanja škole trebalo je da se održi sjutradan predveče i Andreas je bio u obavezi da se upiše na spisak ljudi koji će prisustvovati događaju.
Nakon kratkog razgledanja on napusti učionicu i ponovo krenu duž hodnika.

 

Andreas se sa blagim naporom  prisjetio svog školovanja. Bilo je to davno.

Nastavivši svoju paradu hodnikom pred očima su mu sada bljeskale slike njegovih dugih, doduše ne uvijek bezbrižnih dana u školi. Katkada nije bilo novca za užinu ili dovoljno tople obuće, no uvijek se nekako preživljavalo. Kraj se sa krajem morao krpiti. No sada je, kako se dalo zaključiti iz onoga što je video po svom rodnom gradu,  ta zakrpa trebalo da bude ogromnih razmjera. Ne odnosi se to životarenje na pojedinca, na entitet koji nije u mogućnosti da priušti sebi koliko - toliko pristojan život. Radi se o problemu većine. Jedan toliko bogat grad a opet, siromašniji ne može biti.
U doba njegovog djetinjstva ljudsku maštu je uzbuđivala pomisao na telefoniranje prijatelju na drugom kraju svijeta ili pak leteće automobile.
Danas, fantastične ideje koje čovjeku padaju na pamet prelaze granice nevjerovatnog- priča se o odlasku u svemir, o robotima sa funkcionalnošću pravog čovjeka.
Kako je moguće da je u ovom vijeku, u ovoj godini kada su naše aspiracije tolike - glavno boravište tokom djetinjstva i obrazovanja mladih ljudi u fazi raspadanja.

 

Dao je sebi za pravo da se zapita kuda li zaboga, ide sav novac predviđen za školstvo ako ne tamo gdje je najpotrebniji? 
Pa dvadeset i prvi vijek je. Ne ratuje se. Ne mora se misliti o granatama i bombama srušenim zidovima. Dvadeset prvi vijek je vrijeme da se obogati duh i um. A šta se radi po pitanju toga?
Zar ne treba danas da znamo više nego juče. Ovaj dan koji je naizgled bio sasvim običan ostaće Andreasu dugo u sjećanju. Kao da se vratio par decenija unazad I pomisli – ništa se u suštini ne mijenja.


Takve su misli prolazile kroz glavu Andreasovu kada se sudario sa onižim gospodinom koji je nekud žurio. Stresao se i pokušao da se oslobodi napetosti. Izvinio se gospodinu i uputio prema kancelariji u kojoj je rekao sekretarici ime koje će dodati na spisak.

 

Zahvali se i krenu prema izlazu.

 

Andreas sam dohvati kvaku i otvori teška drvena vrata.

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt