01.11.2018

Zorica Radenović: Knjiga "Niti" Ljiljane Vujović je priča o snazi jedne žene

Kažu da ništa u životu nije slučajno. Pa čak ni knjige koje nam u određenom trenutku dospiju u ruke. Kada me je Branka Čvorović pozvala da na Budvanskom bazaru ženskog stvaralaštva govorim o knjizi „Niti“ Ljiljane Vujović, intuitivno sam osjetila da ću upoznati nekog srodnog u duši, nekog ko je svoj život živio za dobro drugih, ko u vremenu egoizma i ličnih interesa ima šta da kaže o ljubavi prema bližnjem, požrtvovanosti, vjeri, nadi, usponima i padovima, ali prije svega o snazi jedne žene koja sve može kada to odluči.

Nije slučajno ni to što smo se okupili na praznik Prepodobne mati Paraskeve, Svete Petke, zaštitnice žena, svetiteljke koja je pomagala bolesnima i siromasnima. Jer, ono što već izvjesno vrijeme čini Ljiljana Vujović, zajedno sa humanim ženama Bara, upravo je pomaganje bolesnima i siromašnima.

 

Iako se u životu naradila, njeno srce čijim se impulsima rukovodi, tjera je da nastavi i pomaže onima koji se u borbi sa životom nijesu snašli, koji su se kako u knjizi kaže: „Našli s one strane rijeke, koja je dublja i bliža virovima, pa se loši plivači dave ako ne zamahnu snažno rukama, i s teškom se mukom hvataju površine vode“.

 

Nije se Ljiljana okretala od onih kojima je pomoć bila potrebna ni ranije, a ni sada. Iako se i sama često nalazila na valovitoj strani rijeke, potreba da pomaže drugima bila je jača od želje da udovolji sebi. Između glave i srca, srce je odlučivalo.

 

 

Već na početku knjige, Ljiljana me je osvojila:

 

„U sobi se nalazi škrinja,

Drveni kovčeg, ni nježno plav, ni nježno zelen, već nekako oboje, s metalnim katancem.

Bila je to sirotinjska škrinja koju je moja baba s mirazom donijela“.

 

Ljiljanina priča o škrinji vraća me trideset gotina unazad, sa svojom sam babom ispred škrinje u kojoj čuva svoje "blago". U trenutku se pitam da li je moguće da sa autorkom dijelim indentično iskustvo odnosa sa babom i njenom škrinjom. I ta crnogorska košulja za udaju i ukop. I babin odnos prema smrti, kao da odlazi na neko egzotično mjesto...

 

Priča o škrinji je samo jedna od niti u životu autorke koja čak i kada piše, kao da ne želi da nas previše zamara. Priče su kratke, kao da veli: „ Imate vi i svog  posla, a ovo, eto, da vam se usput nađe“.  A to usput, postaje čitaocu važnije od svog posla, jer ono što pronalazi je čista emocija, tanana i jasna, lišena suvišnog, emocija koja nas prožima jer u njoj pronalazimo sebe, svoje niti, odnose sa ljudima, članovima porodice, svoje uspone i padove, svoj život.

 

Posebno mi se dopalo, to što Ljiljana i kada piše o bolu i patnjii, čini to sa stilom, bez patetike i jadikovanja. Čini to onako kako su nekada činile Crnogorke, čvrsto i dostojanstveno. A i kako bi drugačije. Ona je žena čvrstog  kova, čini se slaba, nježna i uplašena a zapravo heroina koja „ginući“ za druge obnavlja svoju snagu i onda kada misli da je više nema.

 

Poseban pečat ovoj knjizi daje sjećanje na prerano preminulog brata, koje je najizraženije u priči o Prvoma maju, tj. njegovom rođendanu.

 

„Svaki prvi maj bez tebe želim da prespavam.

Što se mene tiče, iz kalendara je izbrisan.

To je odavno dan koji preživim, ovako, sjećajući se“.

 

Još jedna priča u prvom ciklusu knjige, posebno mi se dopala. Priča o upornosti. Ljiljana je još kao djevojčica naučila da vredi biti uporan. Najbolji primjer bila joj je baba.

 

„Baba je već napržila priganice, pa mi ih, filovane miješanom marmeladom, donosi.

Gledam je.

Ništa joj nije teško za mene.

E, neće vala ni meni biti teško da naučim.

Naučila sam.

Mnogo toga u životu.

Uporno sam se dizala i kada mi je bilo teško. I nagrade su se nizale“… 

 

Postoje ljudi sa kojima pletete zlatne niti i čija vas volja i upornost motiviše da se i sami borite, pritom ne štedeći sebe. I oni, koji vam te niti pomrse, ubace po koju tamnu žicu i zbog kojih izgleda kao da ce se vez pokidati.

 

A zapavo, ovo je priča o bisernoj školjci. Kada neko nepoželjno tijelo ili biće upadne unutar nje, tada školjka luči plašt i na taj način sprečava da zrno pijeska ili neki drugi strani predmet izgrebe njeno mekano tijelo. Tako nastaje biser. Knjiga "Niti" jedan je od bisera koji je stvorila naša draga Ljiljana Vujović. Hvala joj što ga sada dijelili sa nama, i što svojim djelima i dalje nesebično daruje druge. Želim joj nastavak priče, u nekoj novoj knjizi i nekom novom izdanju.

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt