25.05.2019

Jelena Kastratović: Odrasle osobe su te koje imaju diskriminišuće stavove!

,,Uzrok su, uglavnom, predrasude o osobama sa invaliditetom. Obično se invaliditet sagledava kao istaknuta karakteristika osobe, usljed čega dolazi do zablude da osoba ne može ni ono što,  zapravo, može. U tom slučaju, osobi sa invaliditetom je mnogo teže da se uključi u društvo, nađe posao, ili prijatelje”, kaže za Krug mladih psiholog Jelena Kastratović iz Udruženja roditelja, djece i mladih sa smetnjama u razvoju ,,Puževa kućica”. 

Djeca s posebnim edukacijskim potrebama i smetnjama u razvoju nijesu žrtve koje traže zaštitu, ni manje vrijedna ljudska bića, već djeca s jednakim pravima i odgovornostima, koja mogu i treba da jednako doprinose. Poštovanje različitosti i uvažavanje dostojanstva svake osobe obilježje je društva koje sebe smatra civilizovanim, humanim i pravednim. Jesmo li mi takvo društvo?  Poštujemo li, u dovoljnoj mjeri, njihova prava? Dajemo li im priliku?


U razgovoru sa psihologom Jelenom Kastratović, saznajemo zašto je podrška društva važna u razvijanju potencijala djece i mladih sa smetnjama u razvoju, u kojoj mjeri je inkluzija zaživjela i da li je diskriminacija i dalje prisuta.

 

Koja je uloga psihologa u radu sa djecom sa smetnjama u razvoju?

 

Kada je u pitanju psihološki tretman, obično su prvi susreti rezervisani za upoznavanje sa djetetom i roditeljima. Roditelj daje neke važne informacije o djetetu - prije svega, o djetetovoj smetnji, zatim, o njegovim navikama, ponašanju, emocionalnom, socijalnom i motoričkom razvoju. Nakon toga, psiholog vrši procjenu djetetovih sposobnosti, kada počinje individualni rad. Svako dijete je, sa onim što ono može i ne može, ličnost za sebe, te, stoga, zahtijeva individualan pristup. Neophodno je akcenat staviti na snage i očuvane sposobnosti djeteta, uzimajući u obzir i slabe strane, koje je potrebno ojačati.

 

Zašto je važna podrška članovima porodice djece sa smetnjama u razvoju? 

Biti roditelj nije nimalo lak zadatak. Roditelji djece sa smetnjama susreću se sa brojnim barijerama na putu odgoja svoje djece i zbog toga je naročitno važno pružiti im podršku.
Djeca sa teškoćama iziskuju dodatan napor i vrijeme svojih roditelja, pa se, iz tog razloga, njihovi braća i sestre često osjete ugroženim. Osjećaju da je dijete sa smetnjom u povlašćenom položaju, pa se, usljed toga, razvija ljubomora i osjećaj da ne žele takvog brata ili sestru. Iz tog razloga je važno raditi sa siblinzima, kako bi se prevazišle negativne emocije i razvili tolerancija i altruizam.

 

 

Smatrate li da je inkluzija djece i mladih sa smetnjama u razvoju kod nas zaživjela u dovoljnoj mjeri?


Svakako nije u dovoljnoj mjeri. Definitivno je potrebno mnogo toga prilagoditi, kako bi inkluzija bila uspješna. Evidentno je da se dešavaju brojne promjene u tom pogledu. Veliki broj stručnajaka radi na ovom polju, dešavaju se promjene u institucijama, u zakonima, vrše se edukacije... Sa promjenama u sistemu, dolazi i do promjene svijesti kod ljudi, pa su, samim tim, i veće šanse da inkluzija ima pozitivan ishod.

 

Kakvi su najčešći stavovi vršnjaka prema djeci sa smetnjama u razvoju?


Generalno su odrasle osobe te koje imaju diskriminišuće stavove; djeca obično nemaju velikih teškoća u prihvatanju vršnjaka sa smetnjama. Mnoga djeca se u početku osjećaju zbunjeno, ne očekuju određenu reakciju od djeteta sa smetnjama, nijesu sigurni kako da priđu i kako da se ponašaju, ali, kada im se funkcionisanje djeteta sa smetnjama približi na adekvatan način, u većini slučajeva nemaju problema da ga prihvate.

 

U kojom mjeri su kod nas zastupljene aktivnosti na kojima se radi sa tipičnom djecom na senzibilizaciji i prihvatanju vršnjaka sa smetnjama u razvoju?


U našoj sredini razne ustanove organizuju događaje, radionice, posjete... na kojima se djeca tipičnog razvoja mogu družiti sa djecom sa smetnjama i, na taj način, upoznati sa nekim ko je drugačiji od njih. Smatram da su te aktivnosti podjednako značajne i za jedne i za druge, a s obzirom na to kakav uticaj imaju, čini mi se da ih nikad nije dovoljno.

Šta je, po Vašem mišljenju, uzrok diskriminacije osoba sa invaliditetom?


Uzrok su uglavnom predrasude o osobama sa invaliditetom. Obično se invaliditet sagledava kao istaknuta karakteristika osobe, usljed čega dolazi do zablude da osoba ne moze ni ono što, zapravo, može. U tom slučaju, osobi sa invaliditetom je mnogo teže da se uključi u društvo, nađe posao, ili prijatelje.

 

 

Jesmo li kao društvo u dovoljnoj mjeri razvili svijest o pravima i poštovanju osoba sa smetnjama u razvoju?


Svijest društva se definitivno mijenja u pozitivnom smislu. Nekada su ljudi imali predrasude prema osobama sa smetnjama. Može se slobodno reći da ih jos uvjek imaju, ali, srećom, u manjoj mjeri. Da bi dostigli evropske standarde neophodno je uticati na svijest društva i izvršiti promjene u institucijama.

Zahvaljujući postojanju i radu dnevnih centara, Udruženja osoba sa smetnjama i Udruženja roditelja djece sa smetnjama, društvena sredina se upoznaje sa pravima i problemima u ovom dijelu populacije. To, svakako, doprinosi razvijanju svijesti o potrebi uključivanja svakog pojedinca u život zajednice i o potrebi uvažavanja i poštovanja razlika među ljudima.

 

Članak je rađen u okviru projekta "Prevaziđimo različitosti" koji realizuje NVO "Puževa kućica" Budva u partnerstvu sa NVO "Sedma sila mladih", a finansijski podržava Ministarsvo rada i socijalnog staranja Crne Gore.

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt