21.06.2017

Anastasija Jakovljević - Ne žurite da odrastete, djetinjstvo je najljepša “stvar” na svijetu

Kada bih uhvatila zlatnu ribicu i imala mogućnost ostvarivanja jedne želje, ne bih oklijevala oko odgovora. Želim da budem dijete, rekla bih.

Zar nije djetinjstvo najljepša “stvar” na ovoj planeti?

 

Foto: Igor Benić, Sara Žižić

       

 

 

12 je sati prije podne. Sjedim u bašti jednog gradskog kafića u Budvi. Ispijajući kafu, kao i sva omladina, zapazih dvije djevojčice. Čuj "djevojčice". Voljela sam da me tako zovu sve dok nijesam postala punoljetna. I sada mi oči zacakle od sreće kada mi neko kaže da izgledam kao dijete.

 

Na slici: Anastasija Jakovljević 

 

 

Nego, skrenuh sa teme. Te djevojčice imaju jedva četrnaest-petnaest godina, a izgledaju starije od mene koja u avgustu navršavam dvadeset tri. Mislim da vam je sve jasno, počev od neukusne garderobe, dugih noktiju, ofarbane kose, visokih potpetica, do kompletne šminke. Nakon par trenutaka, sjedoše nedaleko, sto od mene. Gledajući u najnovije Iphone i Galaxy telefone, zapališe po jednu cigaretu, jedva izgovorivši po koju prostu rečenicu.

 

 

Na trenutak,  misli odlutaše u moju daleku prošlost.
Sjetih se svog djetinjstva, sebe od 14 godina. Brat i ja jedva čekamo vikend da idemo kod bake i djeda u naselje nedaleko od grada. Tamo nas čekaju ostala braća i sestre, jer je vikend tamo nepropustljiv. Okupljamo se ispred kuće sa ostalom djecom iz kraja i onda počinjemo. Najveća dilema nam je bila da li da idemo da krademo klasove ili džanje iz komšiluka? Nije nam bilo toliko ni do klasova, niti džanja, koliko do tog adrenalina koji bismo osjećali bježeći od komšija kada nas uhvate na djelu.
Odigramo poneku žmurku, ili čak ledenog čiče, laste prolaste, planove, lozinke, gluvih  telefona, pantomime, eme esese i još mnogih drugih igara koje bih mogla nabrajati do ujutro. Kasnije bi sjeli iza kuće, zapalili vatru, spremali ono što smo "zaradili" i ćaskali uz večeru. Na spavanje nismo mogli poći a da ne isprepadamo jedni druge jezivim pričama na temu ,,Plašite li se mraka?" 
Mislim da nije bilo strašnijeg a ljepšeg osjećaja ušuškati se sa sestrom u krevetu, zagrlivši se tako jako sa mišlju da ako se pustite, iskočiće ,,nešto" ili “neko” ispod kreveta ili ormara.

 

 

Ujutro bi baka spremila kajganu i priganice uz bijelu kafu i one bakine kolače. Kada sve omunjimo iz tanjira, kreću nove avanture.

Trideset stepeni u hladu. Gledamo se i razmišljamo: šta sad? Djedova velika bačva za rakiju koju zimi peče, stoji prljava u jednom ćošku kuće. Baka uzima šlauf, kojim inače zaliva baštu i puni bačvu. Odjednom, dobismo bazen.

 

 

Nijedan Splendid ili Avalu ne bih poželjela pored te bačve. Niti bih tadašnje moje djetinjstvo mijenjala za ovakva kakva danas proživljavaju djeca.

,,Izvinite, mogu li da naplatim pošto završavam smjenu? "Upita me konobar i vrati me u sadašnjost.

Tada se zapitah, kakvo je ovo vrijeme došlo i šta je uzrok ovakvom ponašanju djece?
Nijesam ni slutila da ću sa svoje dvadeset i dvije pričati: "Eh, u moje vrijeme nije bilo tako..."

 


Žurimo da odrastemo, kao da će nam to nekud pobjeći. Tek kada nas obaveze i problemi uguraju među četiri zida, shvatimo da je najljepše na svijetu - biti dijete.

Zato, djeco, uživajte u svakom danu. Izađite iz kuće i uhvatite svaki zračak sunca, svaki atom pozitivne energije, svaku kap kiše. Pjevajte, igrajte, molite, volite, ljubite, vrištite, jer, kad odrastete, biće vam žao što to nijeste.

Ako ništa drugo, sačuvajte dijete u sebi.

 

  

Anastasija Jakovljević

 

 

Sanjao sam da razgovaram s Bogom

 

- Dakle, ti bi želio da razgovaraš sa mnom? - rekao je Bog.
- Ako imaš vremena – rekoh.
Bog se nasmiješi.
- Moje je vrijeme vječnost. Šta si htio da me pitaš?
- Šta te najviše iznenađuje kod ljudi?
Bog odgovori:
- Što im je djetinjstvo dosadno. Žure da odrastu a onda bi željeli ponovo da budu djeca.
- Što troše zdravlje da bi stekli novac, pa onda troše novac, da bi vratili zdravlje.
- Što usko razmišljaju o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti niti u budućnosti.
- Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umru kao da nikada nijesu ni živjeli.
Bog me uze za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini.

Tada upitah:

- Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?
Osmjehujući se, Bog odgovori:
- Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli, mogu samo voljeti.
- Da nauče da nije najvrjednije ono što imaju, nego ko su u svom životu.
- Da nauče kako se nije dobro upoređivati sa drugima.
- Da nauče kako nije bogat onaj čovek koji najviše ima, nego onaj kome najmanje treba.
- Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se povrijedi voljeno biće, a zatim su potrebne godine da se izliječi.
- Da nauče opraštati.
- Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju reći niti pokazati.
- Da nauče da se novcem može kupiti sve osim sreće.
- Da nauče da dvije osobe mogu posmatrati istu stvar, a vidjeti je različito.
- Da nauče da je pravi prijatelj onaj ko zna sve o njima, a ipak ih voli.
- Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.

 

  

 

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt