22.06.2017

Anastasija Jakovljević - Ponekad nas pogrešni vozovi odvezu na pravu stanicu

,,Vjeruješ li ti u Boga?’’, upita me dok sjedimo tik pored mora i bacamo kamenčiće u vodu.
,,Vjerujem, naravno.’’ , odgovorih.
,,Pa šta će ti onda taj crveni konac oko ruke?’’

U trenutku, ni ja nijesam znala tačan odgovor na to pitanje.

,Protiv uroka’’,  jedva izustih, osjećajući malu dozu sramote s’ obzirom na to da sam primijetila njegov začuđeni izraz lica kada je ugledao moju ,,zaštitu’’.

 

 

,,Znaš, ako si ti čista pred Bogom i prema ljudima koji te okružuju, onda nema potrebe da nosiš bilo kakvu zaštitu. Kako radiš, tako će ti se i vratiti. Vjeruj mi, Bog vidi i pamti sve. Šta sad? Ako neko nosi brojanicu oko ruke ili vrata, treba li da znači da je veći vjernik od mene? Ja ne mislim tako. Smatram da ne treba da eksponiramo takve stvari, jer Bog živi u nama. Treba da ga osjećamo, da se pomolimo svaku noć pred spavanje i da mu se zahvalimo svako jutro što nas je probudio. A ako si grešna, nikakvi crveni konci, prevrnute čarape, bijeli luk i komadići tisovine ti neće pomoći. Sve su to prazne priče naših baka. Ja bih te samo posavjetovao da ostaneš takva kakva jesi i da se ne mijenjaš.’’

 

 

Matirana  ovim dubokim riječima, u sekundi, bacam kamen iz desne ruke i kidam crveni konac koji je bio zavezan na lijevoj.

Koliko često  smo se zapitali da li Bog zapravo postoji? Devedeset posto nas postavi to pitanje kada smo u nevolji,  ili imamo neki problem. Mislim da to nije fer. Boga trebamo pominjati češće. Ako ga već molimo za pomoć da učestvuje u našim porazima, onda zaslužuje i da se raduje našim uspjesima. Dozovite ga ponekad, tek onako. Ako se pitate zašto se neke stvari vama dešavaju, sjetite se da Bog za sve nas ima plan. Sve što on čini je savršeno. Svi smo tačno tamo gdje treba da budemo, sa razlogom. Ponekad nas pogrešni vozovi odvezu na pravu stanicu. Kada posložite kockice u glavi, shvatite da u svemu dobrom ima nešto loše i obrnuto.

 

 

Uvijek treba biti dobar, prvo prema sebi pa prema ljudima. Krenite od sebe i nikada nećete pogriješiti. Ako ne želite da se nešto loše desi vama, nemojte to raditi ni drugima. Ako možete da pomognete nekom, uradite to bez ikakvog očekivanja zauzvrat.

Ono što me je oduvijek ispunjavalo jeste da ljude oko mene, i pored sebe, činim srećnima, tek onako, bez razloga. Što više ljubavi dajem, više je imam. Što je više dajem, više se bogatim.

Jednom prilikom sam pročitala da ,,Velikodušna osoba daje i zaboravi da je dala. U tome je njeno blago. Shvatila je da je blaženije davati nego primati”

 

 

Ljubav je svjesna odluka da se ide prema drugima. Da bi se istinski moglo ljubiti, potrebno je udaljiti se od mnogih, a naročito od samog sebe. Davati besplatno. Ovo otimanje od samog sebe, izvor je ravnoteže. To je tajna sreće.’’

I zaista jeste. Pitam se samo, gdje bi nam bio kraj da svi ovako razmišljamo?
Ali da nema ,,onih drugih’’, ne bi ni znali šta je sreća. Jer da bi nam se desilo nešto lijepo, treba da pregrmimo ružno.

Svaki put kada treba da posavjetujem nekog, a nemam prave riječi u tom trenutku, volim da kažem - ,,ČUDNI SU PUTEVI GOSPODNjI!’’

 

 

 

Tvoje poteškoće dimni su signali za buduće milosti

 

,,Nakon jedne strašne oluje na moru neki je brodolomac doplovio do obale na dasci preostaloj od razbijene barke. Otočić bijaše tek nešto veći od sićušnog i pustog grebena. Nevoljnik se počeo usrdno moliti Bogu da ga spasi i svakoga je dana gledao neće li se pojaviti kakav brod, no sve bijaše uzalud.

Nakon nekoliko dana počeo je teškom mukom obrađivati komadić zemlje. Skrpao je i neku alatku za ribolov, a uspio je i zapalili vatru. Načinio je i malu kolibu da se zaštiti od vjetra i kiše. Proveo je ondje nekoliko mjeseci i svakodnevno se molio Bogu, ali pomoć nije stizala.

Jednoga je dana vjetrić otpuhnuo plamen do rogozine od koje je načinio kolibu, ova se zapalila i za nekoliko trenutaka vatra je progutala cijelo sklonište. Gust dim dizao se prema nebu. Sve oko čega se mjesecima trudio našlo se sada u hrpi pepela.
Brodolomac se uzalud trudio da bilo što spasi.

Očajan zbog svega što mu se dogodilo, kleknuo je u pijesak i gorko plakao.
“Zašto, Gospodine, zašto još i ovo?”
Nekoliko sati kasnije veliki je brod skrenuo prema otoku. Spasioci su stigli u gumenu čamcu i brodolomca uzeli na lađu.
“Kako ste znali da sam ovdje?” upitao je mornare.
“Vidjeli smo dimne signale”, odgovoriše mu. ‘’

 

Bruno Ferrero

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt