02.08.2017

Jovana Jagetić, Experientia docet – Iskustvo poučava

Kažu da je najteže kad se nešto radi po prvi put. Vjerovatno zato što tada još ne osjećamo sigurnost i možda imamo strah od neuspjeha. Činjenice govore da ako nešto ne probamo, ne možemo ni da znamo da li će iz toga proizaći neuspjeh ili nešto što će nam koristiti kao dobro i što ćemo dugo pamtiti.

Ne tako davno, imala sam priliku da se susretnem sa nečim što je za mene bilo novo i nepoznato. Kao novinarka, svi očekuju da nemam problema s tim. Vjeruje se da nam je novinarima u krvi, da novinari treba da budu glasni, odmah primijećeni, uporni, i da, bez obzira na dešavanja oko njih, odrade posao. Djelimično jeste tako. To je divna osobina kad nemaš strah da glasno kažeš ono što misliš i pitaš ono što te zanima.


Međutim, ispada da su novinari nametljive osobe, koje nemaju granica kada žele da objave vijest. Dobila sam gomilu savjeta od različitih ljudi koji imaju veze sa pisanjem ili novinarstvom, i sve se svodi na to da su riječi oružje i da treba biti oprezan sa njima.

Zamislite koliko bi tišine bilo kada bi ljudi govorili samo ono što znaju.


Sa mojim dosadašnjim iskustvom, shvatila sam da novinarstvo ima više strana. Postoje oni kojima je lakše da pišu, rade ono što najbolje znaju, zatim to objave u nekim novinama i sasvim im je dovoljno da sitnim slovima negdje u dnu stranice piše njihovo ime, tek da se zna da tekst ima autora.Tu su i oni drugi koji vole da budu sugestivnii, da dok govore gledaju u oči kamere i sagovornika. Jer govor tijela čini čuda.

 

 Jovana Jagetić sa operskom divom Sarom Vujošević

 

Ja sam negdje u sredini. Ne volim biti nametljiva i stalno pričati o sebi, a opet ne volim ni da ćutim i puštam da se baš stvari oko mene dešavaju spontano. Kao što sam kazala na jednoj od promocija časopisa „Krug mladih “moramo držati konce u svojim rukama i biti bez straha“.
To je jedan od razloga zašto volim novinarstvo i zbog čega sam odlučila da preuzmem na sebe izazov koji ono sa sobom nosi.


Dobila sam zadatak da pratim kulturne događaje u toku festivala “Grad teatar”, kao i izvještavam o njima. Ovo je bio način ne samo da uđem u svijetu novinarstva, već i kulture i stvaralaštva.


Urednica mi je objasnila da treba da spojim zadovoljstvo i posao: „Reci mi, i ja ću zaboraviti. Poduči me, i ja ću se sjetiti. Uključi me u rad, i ja ću naučiti“. Taj metod je jedini ispravan.
Predložila mi je da odgledam predstavu „Bliskost“ i razgovaram sa glumcima. U početku sam bila srećna što imam priliku za tako nešto, ali kako se veče približavalo, crv sumnje mi je izjedao misli. Poznata sam kao perfekcionista i podrazumjeva se da sam htjela da sve prođe savršeno, međutim desi mi se da zaboravim da savršenstvo ne postoji.

 

Uživala sam tokom predstave, ali mi je čitavo vrijeme u podsvijesti bio zadatak koji treba da obavim nakon nje. Dlanovi su mi se znojili, a neudobna stolica je činila da se osjećam još gore. Kada je predstava završena, osjetila sam žaoku ljubomore prema onima koji su opušteno odlazili kući u društvu bližnjih, kujući planove da li da nastave da uživaju u nekom od gradskih kafića ili da još malo prošetaju. Shvativši da moram sama da se borim za neke stvari, odlučila sam da se priberem. Moja mirna priroda i vaspitanje stajalo mi je na putu.


Prišla sam jednoj od glumica ali, s obzirom na to da je druga novinarka bila glasnija od mene, ova mlada dama je otišla da razgovara sa njom. Noge su me boljele od stajanja i čekanja, a onda sam puna samopouzdanja, kao da ovaj posao radim godinama, prišla glumcu i zamolila ga da zajedno sa kolegama odvoje nekoliko minuta za mene.

 

Jovana sa Majom Pelević i Olgom Dimitrijević, autorkama projekta "Sloboda je najskuplja kapitalistička reč"

 

Na kraju, ispostavilo se da zaista treba biti uporan. Prvi put je sve prošlo kako treba, a onda je svaki sljedeći put bilo lakše i lakše. Bila sam ponosna što sam iz čitave priče izašla kao pobjednik. Sada čuvam sve te priče i fotografije sa glumcima i gostima, koji su učinili da se osjećam kao neko ko sigurnim korakom gazi kroz život novinarstva, svjesna da se do uspjeha dolazi trnovitim putem, ali da je na kraju zadovoljstvo moje.

 

Jovana sa glumcem Brankom Ilićem, nakon predstave „Kod Nojeve barke u 8“ 


Kada sam tek počela da pišem za „Krug mladih“ željela sam to cijelim svojim bićem. I shvatila sam da „Ništa se neće promijeniti, dok se sami ne promjenite“, što kaže Sokrat.

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt