16.03.2019

Lejla Kašić, pjesnikinja: Jedina osoba od koje se trudim da budem bolja jesam neka prošla Ja!

"Pišem kada nemam šta da kažem i kada imam previše da kažem, kada ne znam šta osjećam i šta mislim, kada izgubim fokus. Jednostavno, pisanjem razgovaram sa sobom, i uvijek se poslije napisane pjesme osjećam preporođeno", kaže za Krug mladih Lejla Kašić, pjesnikinja čiji je prva zbirka "Crvena", nedavno promovisana u Budvi. 

 

Razgovarao: Miloš Boreta

Dvadesetdvogodišnja Lejla Kašić rođena je u Prijepolju. U Podgorici završila osnovnu i srednju skolu. Studira na Filoloskom fakultetu u Niksiću.

Njen pjesnički prvijenac ,,Moja Crvena“ objavljen je krajem prošle godine.

 

Zašto je crvena boja, koja se nalazi i u samom naslovu zbirke, toliko značajna za tebe?

 

Primjećujem da je svima to omiljeno pitanje. Simbolika crvene je beskrajna u mom životu, to je moja najdraža boja. Zaljubljena sam u njene kontradiktornosti, u  njenu smjelost, samosvjesnost, snagu, niko joj se ne može oduprjeti. I ona to zna. Da sam boja, bila bih baš crvena. Značenje crvene boje vezano je za moju sestru, koja je na pragu svojih dvadesetih godina tragično napustila naš fizički svijet. Njeno ime Al-Hammbra, prevedno sa arapskog jezika znači – crvena. U zbirci postoje pjesme koje su nastale potaknute njenim odlaskom, bolom, borbom za život nakon preživljene smrti, pa mislim da je naziv knjige jedan od lijepih načina da se mojoj Crvenoj, mojoj Al-Hammbri daruje vječnost.

 

 

Koliko ti je pisanje poezije pomoglo da prebrodiš tragične događaje u životu ?

 

Umjetnost, bilo da je stvaramo ili samo koristimo, mnogo može da nam olakša teške trenutke u životu, a one lijepe učini još ljepšima. Pisanje je način na koji  kanališem emocije, tako da riječima smirujem sve bure u glavi i grudima koje su se dešavale poslije gubitka sestre i koje se i dalje dešavaju, nevezano samo za taj događaj. Pisanjem ispunjavam i svoje praznine. Pišem kada nemam šta da kažem i kada imam previše da kažem, kada ne znam šta osjećam i šta mislim, kada izgubim fokus. Jednostavno, pisanjem razgovaram sa sobom, i uvijek se poslije napisane pjesme osjećam preporođeno.

 

Smatraš li da je pisanje poezije iskrenije od pisanja proze?

 

Za mene jeste. Poezija je, kao i život, trenutak. U poeziji nema laži, nema forsiranja.U njoj smo to što jesmo, tako nam divno ogoljava dušu i uči da volimo svoju golotinju. Desiće se samo kada ona to bude željela. I dok je poezija trenutak, iza proznih tekstova je, uglavnom, kompleksniji proces sklon dorađivanju, brušenju. Kao da poezija nastaje iz srca, a proza iz glave. Zato mi je iskrenija i milija.

 

Jasno je da pišeš iz srca. Da li tvoja iskrenost zna da zaboli ljude, zašto oguljuješ ono što mnogi žele da prećute?

 

Ne znam da li ih zaboli, niti je moje da mislim o tome, jer ako ih zaboli, njih ne bole moje riječi, već ono šta one probude u njima samima. Možemo mi ćutati o ljubomori, prevarama, religijskom jazu, osvetama, ojađenosti i bolu - ali to neće osporiti činjenicu da se sve to dešava i da je dio naše svakodnevice.

 

 

Na šta tačno misliš kad kažeš da si uspjela da pobijediš sebe?

 

Jedina osoba od koje se trudim da budem bolja jesam neka prošla Ja. Tako da se pobjeđujem, nadmašujem u različitim sferama, pokazujući sebi koliko mogu da uradim kada vjerujem sebi. Tako, u ovom slučaju, pobjedila sam sebe kada sam odlučila da objavim zbirku znajući da uz to moram biti dovoljno hrabra da stanem iza svake napisane riječi i budem spremna da se to nekome svidi ili ne i da shvatim da komentari, bilo da su lijepi ili ne, nemaju uopšte veze sa mnom lično. U gimnaziji sam,  uglavnom, dobijala dvojke i trojke na pismenim radovima iz maternjeg jezika, što je znalo da me demotiviše, i do nekoliko godina unazad,  bila sam osoba koja je pisala samo za sebe sumnjajući da će iko  pokazati zainteresovanost za to. Pa je, u tom kontekstu, prva pobjeda mene nada mnom bila kada sam prvi put počela da objavljujem pjesme javno, na sajtu insp.rs, i shvatila da nije uvijek lako, ali je uvijek divno biti emotivno nag i predan drugim ljudima.

 

U kojoj mjeri putovanja i boravci u inostranstvu utiču na tvoje stvaralaštvo?

 

Putovanja obožavam. Ispunjavaju me i tako volim da se samo sa ruksakom uputim negdje, gubim u nepoznatim ulicama, ako treba - spavam na autobuskim stanicama ili aerodromima, noćim u jeftinim hostelima, dočekujem zore na autoputevima,  slušam jezike koje ne razumijem, gledam ljude koje nikada više neću vidjeti, razgovaram sa strancima i od njih stvorim prijatelje. Koristim svaku priliku da negdje odlepršam i potpuno sam oslobođena bilo kakvih strahova ili predrasuda. Naravno da me putovanja nadahnjuju. Vrlo teško je ne osjetiti poetičnost i ljepotu svih tih novih predjela, a kada neki grad posjetim više puta, onda volim da pratim šta se to u meni i mom životu promjenilo u odnosu na prošli put kada sam boravila u njemu.

 

 

Stvaraš li nove pjesme i koliko slobodnog vremena zbog učenja i fakultetskih obaveza uopšte imaš za pisanje i organizovanje promocija?

 

Kada volimo da radimo i želimo da uradimo nešto, naći ćemo vrijeme i način – sve drugo su izgovori. Trenutno ne stvaram aktivno kao ranije, i ne forsiram se, znajući da će mi samo doći kada bude trebalo. Književne večeri i promocije mnogo volim i presrećna sam kada sam dio njihove organizacije. Tokom njih izlučim toliko hormona sreće, pa sam iz tog razloga ornija za druge obaveze.

 

Osjećaš li pjesnički duh Nikšića kada se nalaziš u tom gradu?

 

Voljela bih da mogu da iz sveg glasa zapjevam: "Nikšićki Cigani, sva moja braća" i da dubinom duše kažem kako "opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću" ali, nažalost, ne bih to osjetila na način na koji to jesu autori ovih stihova. Kako ne živim u Nikšiću, već svakodnevno putujem iz Podgorice, gotovo se nikada ne zadržavam u njemu duže nego što traju predavanja ili ispiti, pa ga i ne doživljavam svojim studentskim gradom.
Moj studentski grad je Grac u kom sam provela pet mjeseci tokom CEEPUS-ove razmjene studenata i tamo stekla nevjerovatno iskustvo samostalnog života i života u domu sa drugim sjajnim studentima iz raznih krajeva svijeta.

 

Na koji način sa ove vremenske distance gledaš na novinarsko i voditeljsko iskustvo koje si imala u Radiju Crne Gore tokom osnovne i srednje škole?

 

To je jedno od najljepših iskustava u mom životu. Smatram da je to bio jako dobar način da se ja, kao dijete, pripremim za obaveze i odgovornosti, ali i zavolim sve vezano za medije. Mnogo toga sam naučila od naše urednice, pokojne Mirke Obradović, ali i od drugih osoba sa kojima sam u studiju provodila vrijeme i uvijek ću im svima biti beskrajno zahvalna. Funkcionisali smo kao porodica. Pa ja se i dalje smijem našim lapsusima tokom emisija.Tu sam upoznala fantastičnu, talentovanu, djecu koja su izrasla u predivne djevojke i momke, pametne i ambiciozne i sada idu svojim putem, a posebno me raduje što znam da su oni i dalje ostali moji ljudi.

 

Koliko ti je podrška najbližih važna za stvaralaštvo?

 

Moja porodica je uvijek onaj najglasniji aplauz, najduži zagrljaj, potoci suza dok govorim stihove. Oni su svako ,,Ti to možeš" i ,,Ponosni smo na tebe". Kada vidim kako su srećni kada sam i ja, želim da uradim sve što mogu da nam taj osjećaj potraje. Sve i da su sale u kojima nastupam prazne, dok vidim njih tu, za mene su najljepši teatar na svijetu. Uvijek sam imala njihovu podršku i kada vas tako snažne i nježne ruke ohrabruju i grle, znate da ste nepobjedivi i da zajedno možete sve.

 

 

Jesi li zadovoljna promocijom koja je nedavno upriličena u Narodnoj biblioteci Budve?

 

Jesam. Atmosfera je bila intimna i osjetila sam snažnu konekciju sa publikom, što je meni najbitnije.Imala sam osjećaj da je cijela Budva obojana nijansama crvene boje. Razmišljala sam o tome kako sam prošle godine, učestvovala na pjesničkoj večeri u organizaciji Art mozaika, neznajući  da ću naredne godine u isto vrijeme i istom gradu, gostovati sa svojom objavljenom zbirkom. Eto, to je  život. Nije li nevjerovatan?

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt