17.07.2018

MIRO LUKETIĆ - ULICOM MOGA GRADA

Koliko li se samo mjenjala Budva u znanoj i neznanoj prošlosti - od antike do danas: prirodne sile - zemljotresi su je rušile više puta, a ljudi obnavljali. Osvajali su je, rušili i ponovo zidali razni zavojevači – i ona traje više od tri hiljade godina! Zašto je ovaj grad dugovječan, zašto su mu Budvani privrženi, zašto ga vole, čuvaju i štite?

 

Autor: Miroslav Luketić

Priroda je ovaj kraj bogato darovala ljepotom i pogodnim uslovima za život ljudi, za njihov odmor i razonodu: tako je bilo odvajkada, tako će sigurno biti i u budućnosti. Smenjivale su se ovdje generacije žitelja: Iliri, Feničani, Grci, Rimljani i drugi – sve dok nije, u srednjem vijeku, preovladao slovenski živalj. Stare plemićke porodice su polako izumirale, i stanovništvo se obnavljalo najviše doseljavanjem iz okolnih plemena, prvenstveno iz Paštrovića. Od starosjedilaca, čiji je popis objavio Krsto Ivanović - hroničar Budve iz polovine sedamnaestog vijeka – ostala je samo porodica Antonijoli.
Prema popisu iz 1933. godine u Starome gradu je živjelo 689 stanovnika, od toga je bilo: 473 pravoslavnih, 207 katolika, 8 muslimana i 1 Jevrej. Domova je bilo 88.


 

Na osnovu slika koje su ostale u mom pamćenju, i starih fotografija koje posjedujem, rekao bih da se spoljašnji izgled grada nije mnogo promjenio: najviše promjena doživjela je Piskara – nekada najsiromašniji dio grada. Tamo više nema ni jednog kućišta; niko više ne drže svinje i kokoške, ne baca se smeće kroz rupu u more. U magazinima se ne peče rakija, i ne pravi vino od „francuzice“, ne melju se masline, magarad i konji ne ulaze više u grad - Piskara je postala trgovački centar sa brojnim i raznovrstnim prodavnicama i kafićima.


 

Pokušaću da opišem glavnu, Njegoševu ulicu u kojoj se nalazi i moja rodna kuća. Sa desne strane, odmah do ulaza bio je kiosk koji je držala Marćela Šuljak; u prvoj kući živjela je Marija Vilović sa ocem i majkom, a u prizemlju je bila apoteka Kuzmanović: do nje je kuća moga oca Luke Luketića sa trgovinom mješovite robe. Sa lijeve strane bila je knjižara (danas „Mocart“) koju su držali Vučkovići; do nje je bila radnja časovničara Homnena, koji je lijepo svirao na havajskoj gitari, i jedinog fotografa budvanskog - Josipa Šuljaka; zatim kafana, koju je držao Stevo Suđić, pa krojačka radnja „Napredak“ - Iva Mikovića (sve u kući Mira Antonjolija i gospođe Rožine). Dalje, sa desne strane bila je omanja kuća u vlasništvu porodice Mušure, sa magacinom u prizemlju. Do nje nenaseljena kuća sa piljarskom radnjom u prizemlju, koju je držala Joke; dalje kuća Rajkovića – nova, lijepa kamena kuća koju su imućna braća Niko i Špiro izgradili sa trgovinom u prizemlju: ovo je bila prva veća predratna investicija u starom gradu. Do njih je bila kuća Pera Kuljače: u prizemlju je držao brijačku radnji Toni Skutari, a do njega kuća i bife vlasnika Sava Zambelića, poznatog Budvanina, o kome su pričane brojne anegdote, a poznat je bio i po rezanju pršute i slikarskom daru. Sa lijeve strane ulice nalazila se kuća Srzentića i u njoj bife koji je držao Dano Rađenović, zatim kuća Živkovića u kojoj je živjela gospođa Olga, a do nje kuća stare imućne budvanske porodice Iva i Nika Medina - sa trgovinom mješovite robe u prizemlju. Na današnjem Trgu pjesnika, prema moru, Medini su prije rata ogradili novu kuću sa terasama, veoma atraktivni turističko-ugostiteljski objekat, koji je srušen u obnovi poslije zemljotresa- Sa istočne strane trga je kuća Iva Rađenovića - sa trgovinom u prizemlju, a sa sjeverne strane trospratna kuća u kojoj sam pohađao Građansku školu. Dalje, ulicom prema crkvama bila je kuća Mila Rađenovića, a uz nju kuća Marike Gregović, prve budvanske dame, supruge Dušana Gregovića, nekadašnjeg ministra inostranih poslova Crne Gore. U toj kući se okupljala nevelika budvanska intelektualna elita, tu su se kartali i zabavljali. Zatim je bila kuća popa Rađenovića, gdje je živio Rade Zambelić, i do nje crkvena kuća koja je srušena poslije zemljotresa, jer su ispod nje otkrivene rimske terme. Sa lijeve strane od Trga pjesnika prema crkvi, nalazila se kuća Đura Radovića sa prodavnicom i magazinom, zatim kuća Šumića, i na samom Trgu, pored zvonika i katoličke crkve, četvorospratna stambena kuća, jedna od najvećih u Budvi – kuća Ćude (porodica Ćude je iz Paštrovića – nema više živih potomaka). U njoj je na trećem spratu živio Milorad Perazić, muzičar i lokalni kompozitor - sa ženom Kajom, omiljenom učiteljicom u Budvi.

 

 

Uz crkvu sv. Ivana nalazila se zgrada društva „Sloga“ u kojoj sam pohađao osnovnu školu. Dalje, prema bedemu, bile su kuće Mušure,Vučkovića - i uz sam bedem kuća Draga Deklića (u kojoj je živjela njegova majka od koje smo se kao djeca mnogo plašili). Don Ante Mušura, omiljeni i obrazovani budvanski sveštenik, živio je u crkvenoj kući, i tu pripremao budvansku djecu za upis u gimnaziju i polaganje vanrednih ispita u gimnaziju. Ispred tvrđave bila su velika stabla košćela - na kojima smo se peli, brali i jeli slatke male okrugle plodove, mrke boje. Tvrđava je bila u posjedu vojske. i nije bila dostupna građanstvu; na platou između crkava Santa Marija, sv. Save osvećenog i sv.Trojice nalazila se prizemna zgrada konjušnice. Zapadni dio prostora oko crkve sv Trojice bio je zaštićen glomaznom ogradom. Ispred crkve, između palmi, nalazio se grob Stefana Mitrova Ljubiše. U Starom gradu bilo je nekoliko zanatskih radnji: Điđi Fabris, Savo Špadijer i braća Urban su imali stolarske radionice; moleraj su radili Tonko i Niko Deloik; pekaru su imali stari Vukčević (Ćićun) i Zenovići. Nikola Vukadinović je pravio i prodavao sladoled; poznata je bila gvožđara Dragićević, hoteli „Balkan“ i „Beograd“i dr.


 

U zemljotresu 1979. godine grad je teško stradao, i stanovništvo je bilo iseljeno. Duga obnova poslije zemljotresa donijela je statičku sigurnost objekata u gradu, i novu modernu infrastrukturu. Otkriveni su brojni arheološki spomenici: rimske terme, bazilika, mozaik, i mnogi pokretni spomenici kulture.
Ali, suštinska razlika između grada mog djetinjstva i današnje Budve je u tome - što u Starom gradu danas živi svega stotinak žitelja!
Kako je u mom djetinjstvu izgledala bliža okolina starog grada Budve? Pazar je bio uz same zidine - od glavnog ulaza u stari grad do kule Repeno, sa betonskim stolovima i podlogom...

 

 


Koje su zgrade bile van Starog grada: sa sjeverne strane, preko puta parka i uz same zidine, dominirala je austrijska kasarna (srušena poslije zemljotresa); sa zapadne strane - hotel „Avala, otvoren 1939. godine, pa hotel „Budva,“ jednospratana građevina sa terasom pokrivenom pergolom – ( vlasnik Ilija Sojher). Do njega hotel „Mogren“, trospratna zgrada sa terasom i pergolom (vlasnik Vaso Novaković). U istoj zgradi, u produžetku, bio je smješten Opštinski sud, sa zatvorom u prizemlju. Susjedna zgrada (sada žuta kuća) Ilije Radovića, bogatog posjednika iz Paštrovića: do nje kuća Luke Novakovića, trgovca (sada u prizemlju restoran „Demižana“). Zatim kuća sa trgovinom Iva Ivanovića (sada „Hemingvej“), i iza nje mlin, sada kuća slikara Jova Ivanovića; do nje kuća Toma Luketića (srušena poslije zemljotresa). U Gospoštini nije bilo drugih kuća, osim velike stare kamene kuće na imanju Toma Luketića. Nešto dalje, u blizini „krst od ulica“ bila je i ostala stara kuća vlasnika Iva Rađenovića i novoizgrađena kuća – vila Milana Petrovića (sada kuća Anđusa)- Staro katoličko i pravoslavno groblje, sa crkvama sv.Luke i sv. Arhanđela Mihaila, ostalo je isto kao i prije više od stotinu godina. U blizini groblja bila je kuća Luke Banovića, i manja kuća u vlasništvu porodice Rajković, u kojoj je bila i klanica. Iznad njih, u borovoj šumi, nalazio se polurazrušeni zamak porodice Antuna Zanovića. Uz put prema Kotoru, na imanju porodice Medin, nalazila se prizemna kuća u kojoj je živjela porodica Špira Pavićeviča; na Velju Vodu, pored rječice, bila su ograđena kamena pila gdje su Budvanke prale veš. U blizini se nalazila usamljena velika kuća porodice Slovinić, sa trgovinom, i nedaleko od nje kuća Martinovića. Pored gradskog parka, sa sjeverne strane, stojale su kamene zidine nedovršene osnovne škole – mjesto gdje smo vršili nuždu. Na mjestu današnjeg parkinga i restorana „ Kod Nikole“ bilo je fudbalsko igralište, a gdje je danas restoran „Rivjera“- bila je stara kuća sa lozom, u vlasništvu Luke Luketića. Malo dalje, preko riječice, prije rata je ograđena lijepa i prostrana zgrada Higijenskog zavoda (poslije rata odmaralište Riječnog brodarstva iz Beograda), a stotinak metara dalje, na putu prema Svetom Stefanu, pored mosta (preko potoka), sa lijeve strane bila je nova kuća Božovića, u kojoj sam pohađao Građansku školu 1937. godine; preko puta - nalazila se stara kamena kuća, u kojoj je živjela porodica Đura Savičića.


 

Porat je umnogome promjenio izgled, veličinu i namjenu: kopneni dio luke, uz grad, po širini bio je duplo manji; mala carinarnica je srušena i ograđena nova od bijelog kamena; muo je bio širok, a dugačka lanterna, sa svjetionikom na vrhu, prelijepo ograđena tesanim kamenom, zaštićena je bila od talasa kamenim gromadama – bilo je to idealno mjesto za sastajalište mladih parova. Nažalost, Njemci su prilikom povlačenja - novembra 1944. godine, miniranjem srušili porat i lanternu; porat je obnovljen nasipanjem; njegova širina se udvostručila, a lanterna je samo djelimično obnovljena.


Pored starog grada, porta i plaže Mogren, bliža okolina Budve bila je rejon gdje sam se ja i moji drugovi najviše kretali i igrali. Majka bi mi znala reći: „Nemoj da ideš dalje od krst od ulica.“

 

Stari porat 1934 godine.

 

 

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt