16.03.2019

Škola vjeronauke parohije Paštrovsko – tudorovićke „Sveti Vasilije Ostroški“ - Razgovor sa protojerejem Dragoslavom Rakićem

„Djeca kroz vjersku nastavu uče da vole sebe i druge kao Božju djecu. Svaki čovjek je biće Božije, neponovljivo i jedinstveno. Ako dijete odrasta sa stavom da je ono Božije biće, anđeo Božiji, ono će se truditi da se tako ponaša. Poštovaće i sebe i druge, koji su takođe Božija stvorenja. Zavoljeće i sebe i druge i svijet kao Božiju tvorevinu“, kaže za Krug mladih protojerej Dragoslav Rakić.

 

Pripremila: Lea Rovčanin

Pri Sabornoj crkvi Svetog Nikole u crkvenoj zgradi u kojoj je i prije Drugog svjetskog rata vršena vjerska nastava u Tudorovićima, djeca iz Budve i okolnih mjesta i danas uče osnove vjere i pravoslavlja.

 

Svake nedjelje, rano ujutru, organizovanim prevozom iz Budve, odlaze oni visoko u Tudoroviće, gdje zajedno sa roditeljima učestvuju u liturgiji i bogosluženju. Nakon toga, slijedi čas vjeronauke, u učionici koja podsjeća na one nekadašnje, u kojima se sticalo prevashodno duhovno znanje i vaspitanje. Protojerej Dragoslav Rakić tada im govori o važnim pitanjima duhovnosti, motivišući ih da kroz učenje biblijskih tekstova proširuju svoja znanja iz istorije, geografije, otkrivaju teologiju i bogoslovlje, koje će ih uvesti u svijet društveno-humanističkih nauka, i stvarati kritički stav, mišljenje, otvarati um ka razumijevanju svijeta u svim njegovim različitostima.

 

U razgovoru sa njim saznajemo koja je uloga i značaj škole vjeronauke, po kakvom i čijem liku je potrebno obrazovati djecu i šta to vjerska nastava može da pruži mladom čovjeku.

 

Pomaže Bog oče, za početak recite nam nešto više o školi vjeronauke kojom rukovodite? Kao i o bitnosti, polažaju i cilju vjerske nastave?

 

Bog pomogao Vama i vašim čitaocima. Prije svega da zablagodarim na divnom misionarskom radu vas mladih saradnika na čelu sa urednikom časopisa, budući da se u svakom broju bavite nekom od aktuelnih tema ili problematika sa kojima se mladi susreću, pružajući im odgovore i motivaciju za dobre stvari, a svakako da je vjeronauka od velike važnosti za pravilan razvoj čovjekove ličnosti.

 

Naša škola vjeronauke obnovljena je prije deset godina u Tudorovićima pri Sabornoj crkvi Svetog Nikole u crkvenoj zgradi u kojoj je i prije Drugog svjetskog rata vršena vjerska nastava. Od tog vremena do danas vjerska nastava se vrši kontinuirano po planu i programu koji formuliše Katihetski odbor Mitropolije Crnogorsko primorske. Nastava se održava svake nedelje počinjući Svetom Liturgijom, organizovanim doručkom za sve i časom vjeronauke u nastavku. U okviru škole redovno se održava i posebno odeljenje Dječijeg hora „Sveta Jelena Štiljanović“. Sama nastava se odvija po sličnom modelu kao i u drugim vaspitno obrazovnim ustanovama i posjedue bogat sadržaj vannastavnih aktivnosti, kao što su na prvom mjestu učešće u bogosluženjima, koje se ogleda tako da dječaci prislužuju sa sveštenikom u oltaru dok ženski hor poje za pjevnicom, različite svečanosti u Crnoj Gori u kojima je naša škola učesnik,  sadržajna poklonička putovanja na kojima se stiče duhovno, kulturno i istorijsko znanje uz dobro druženje i raspoloženje. U svim aktivnostima škole roditelji zauzimaju veoma vrijednu ulogu svojim doprinosom i angažovanjem. Dok se na kraju školske godine djeci uručuju određena svjedočanstva.

 

 

Šta to vjerska nastava pruža mladom čovjeku i zbog čega je ona potrebna ?

 

Obrazovanje je nepotpuno, ako mu nedostaje vjera. Vjeru možemo da odredimo kao potvrdu nevidljivih stvari, kao ubijeđenost u nevidljivo, kao u očigledno.

 

Svako naše saznanje iz ma kog segmenta života, bilo bi osujećeno ako u tom saznanju nema i vjere. Veoma nadahnut istraživač u oblasti psihologije, filozofije, teologije, Vladeta Jerotić, upućuje nas: „Vjera ostaje, i za najumnijeg bogotražitelja, iznad znanja, jer samo vjera, prema Svetom Grigoriju iz Nise, otkriva Treće Nebo. Ali vjera se takođe, kao i znanje (koje mora preći u saznanje), neprestano bogati i produbljuje u toku neprekidnog procesa oboženja“.

 

Vaspitanje i obrazovanje su neodvojivi, u uzročno-posledičnoj su vezi i samo se vještački mogu odvojeno posmatrati. Cilj vaspitanja nije samo u kvantitativnom znanju i ispunjenju istinom, ljepotom i dobrom, „nego prvenstveno oslobođenje čoveka od nesavršenstva i time zla koje ga pomračuje i sprečava da pristupi i da prihvati na cjelovit način Istinu i razotkrije i ostvari punoću svog lika“.

 

Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit Amfilohije saopštava da Hrišćanstvo ima sopstveno shvatanje vaspitanja i obrazovanja, on ne govori o samoniklosti i samodovoljnosti, nego o shvatanju koje se okreće Suštastvenome.

 

Vjerska nastava neophodna je u vaspitanju i obrazovanju djece zbog mnogo ciljeva: vaspitnih, obrazovnih, socijalnih, pedagoških, psiholoških, moralnih, društvenih i ekoloških.

Vjeronauka je potrebna djeci i roditeljima, društvu i državi, ona je strateški predmet.

Djeca kroz vjersku nastavu uče da vole sebe i druge kao Božju djecu. Svaki čovjek je biće Božije, neponovljivo i jedinstveno. Ako dijete odrasta sa stavom da je ono Božije biće, anđeo Božiji, ono će se truditi da se tako ponaša. Poštovaće i sebe i druge, koji su takođe Božija stvorenja. Zavoljeće i sebe i druge i svijet kao Božiju tvorevinu.

 

Na vjeronauci dijete usvaja hrišćanske vrijednosti i etiku kao univerzalnu kategoriju. Kroz dvije najveće Hristove zapovjesti o ljubavi: „Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim i svom snagom svojom“ i „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ naučiće da poštuje roditelje, svoje bližnje, uvažavaće druge ljude i njihove potrebe. Kroz raznolikost biljnog i životinjskog svijeta, dijete shvata da su i ljudi različiti i raznoliki i prihvata ih kao takve jer su stvoreni po Božijem obličju. Učenici u praksi, kad uče ove zapovjesti i kad ih zajedno tumače sa veroučiteljem, sami shvate da bi usvajanje i ponašanje ljudi po Božijim zapovjestima napravilo mnogo ljepši svijet od ovog u kome živimo.

 

Kroz tumačenje Deset Božijih zapovesti, učenici shvataju da svet ne može da egzistira u haosu, da prve četiri uređuju odnos između čoveka i Boga, a ostalih šest međuljudske odnose. To je i Božija zapovest i Božiji zavjet. Sav moral i vjera koje treba ponuditi učenicima su sažete u Deset Božijih zapovjesti.

 

 

Kako biste okategorisali položaj vjerske nastave danas?

 

Vjerska nastava je predmet o kome se mnogo diskutuje, koji se grčevito brani ili osporava godinama. Svi se smatraju pozvani da donose svoj sud o vjerskoj nastavi, da je kritikuju ili brane, da se minimalizuje ili potencira njen vaspitno-obrazovni značaj.

 

Često se vjeronauka problematizovala zavisno od trenutne klime u društvu, aktuelnih političkih dešavanja, raznih afera i javnih očekivanja. Kao i na ostale društvene i javne teme, svi o određenoj temi imaju mišljenje, koje sa manje ili više ( ili bez) argumenata zastupaju.

 

Problem današnjeg školstva je mentalno ulenjivanje djece, sve im se plasira skraćeno, prerađeno, pojednostavljeno, bez potrebe da uče, otkrivaju, misle, naprežu um. Vjerska nastava podstiče vrijednost znanja, motivišući djecu da kroz učenje biblijskih tekstova proširuju svoja znanja iz istorije, geografije, otkrivaju teologiju i bogoslovlje, koje će ih uvesti u svijet društveno-humanističkih nauka, stvarati kritički stav, mišljenje, otvarati um ka razumijevanju svijeta u svim njegovim različitostima.

 

Naši srednjoškolci najčešće nemaju ideje, ideale, stav, kritičko mišljenje o društvenim pojavama. Ne razumiju evropsku i svjetsku civilizaciju, hrišćansku tradiciju koja se oslikava u svim naukama i umjetnostima. Otupjeli smo djecu, potcijenili njihove mentalne mogućnosti, umrtvili im duh i intelektualni razvoj.

 

Današnja djeca žive u virtuelnom svijetu, ne govorim ovdje o kompjuterima i video igricama. Problem je u tome što djecu štitimo od realnog života, sve dok ne izlete iz gnijezda, a onda padnu, nepripremljeni i nesigurni. Dajemo im lažno samopouzdanje za lažne situacije i imaginarne živote. Kad postanu punoljetni i prestanu da budu učenici i djeca, spoljni svijet im ukida prava, nameće obaveze koje ne poznaju, pravila koja nisu naučili, svijet koji je realan. Slijedi šok, depresija, agresija, alkoholizam, narkomanija, samodestrukcija, devastiranje.

 

Vjerska nastava uči djecu da je život Božiji dar i da je vrijedan ma kako on bio tegoban, da Bog daje jačim i pouzdanijim ljudima veći teret i veću odgovornost, da je to čast i potvrda, a ne kazna. Objašnjava se djeci svaki pojam, upravo zato da se pobijedi strah, jer neznanje stvara strah. Vjera uči da se hrišćani ne boje, da čovjek koji vjeruje nikad nije sam i napušten, već je sa Bogom. ,,Kad sam sam, onda sam najači, jer sam s Tobom Gospode”.

 

Hristos je učio svoje učenike da pobijede strah i budu u miru. To je autentično prikazano u filmu “Apokalipto” Mela Gibsona, koji učenici rado gledaju i hrišćanski tumače.

 

Vjerska nastava daje mogućnost da dijete sagleda život i čovjeka na potpuniji, ljepši i smisleniji način.

 

Mlad čovjek će se kad-tad suočiti sa metafizičkim pitanjima, pitanjem smisla i onostranog. Ako do tog nestabilnog i labilnog perioda nema vjerski temelj, on će lutati, zalutati, njegova usamljenost i zatvorenost će ga još dublje povući, a pitanja će navirati.

 

Suštinsko pitanje ovdje je: gdje će tinejdžer ili mlad čovjek potražiti odgovore? Kada djeca od malena odrastaju u vjeri, ona sazrijevaju sa već usvojenim odgovorima na još nepostavljena pitanja.

 

 

Kakav savjet biste dali školstvu i roditeljima?

 

Porodica i škola su danas izgubile svoje uloge i svoje mjesto u formiranju mladog čovjeka. Vjerska nastava pokušava da nadomjesti tu prazninu. Nije dovoljna samo vjerska nastava, jedan čas nedeljno u crkvi. Potrebna je prije svega opšta društvena katihizacija i evangelizacija. Vjerska nastava potrebna je i roditeljima i nastavnicima i djeci. Povratak vrijednostima, kulturi, obrazovanju.

 

Obrazovanje je riječ koja nas upućuje na to da se nešto obrazuje, pravi, formira po nekom, nečijem obrazu, liku. ,,I stvori Bog čovjeka po obličju, obrazu, liku, svom…”

 

 

Po kakvom i čijem liku je potrebno obrazovati djecu!? Šta treba da predstavlja obrazovanje?

 

Velika je odgovornost svih onih koji obrazuju. Svako može, po Božijoj volji, dopuštenju i milosti, da bude roditelj. Ne može svako da bude nastavnik. To je ogromna odgovornost i misija. O tome su pisali mnogi filosofi, psiholozi, psihijatri: Erih From, Niče, Suhodolski, Erazmo Roterdamski, Komnenski, Montesori, dr Svetomir Bojanin.

 

Mi, odrasli snosimo odgovornost za vaspitanje i obrazovanje mladih. Otac Artemije Vladimirov u svojoj knjizi ,,Udžbenik života” kaže:

“I jednog dana svako od nas će stati pred Oca našeg Nebeskog i reći će: “Evo mene Gospode, a evo i djece moje, mojih đaka“.

I po deci će nam se suditi i biti opravdan naš zemaljski život.

 

Blagodarimo na iscrpnim odgovorima koji će približiti nama i našim čitaocima pojam, položaj, i smisao postojanja i vršenja vjerske nastave.

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt