Empatija - Mi smo zaboravna bića, željna podsjećanja

Ljudi su izgradjeni od atoma. Čudnih atoma. Najčudnijih. Naši atomi nas šaraju raznim bojama da bi se presijavali u moru bjeline, dopuštaju nam da različito reagujemo, ne kontrolišu nas, al nam ipak negdje jače osvjetljavaju put koji oni misle da je najbolji za nas, al na kraju dana, sami odlučujemo. Zato ćemo često reagovati pogrešno, nasi atomi nijesu pogrešni, oni su jedinstveni. Trebalo bi da nas vode u struje gdje bi najbolje plivali, i negdje u dubinama našeg oblačastog uma. To i rade, samo što je nekada magla isuviše gusta. Atomi drugih ljudi, i naši, sopstveni, nijesu u svađi, šta više, nekada se i jako dobro slažu, što moze da dovede do rasipanja kapljica raznih emocija, i znaju da izazovu lijepu kišu.

Piše: Ksenija Šćepanivić 

No, ponekad ne umijemo da osjećamo. Često nam nedostaje ono sto je globalno postao kliše. Ne osjećamo. Šaljemo ljubav emotikonom na tastaturi u obliku crnog srca, šaljemo humanost, tj ono što mislimo da je humanost, porukom. Jesu li empatija i humanost negdje na sigurnom, toplom, zataškanom mjestu, i čekaju da budu pronađene i da trijumfalno osjetimo ponovo, ili su odmah tu, u fioci pored naše desne ruke koja drzi šolju čaja koja nam daje neku lažnu , utješnu toplotu, čekajuci da budu iskorištene, računajući, da se za njihovo postojanje zna, da je svaka jedinka svjesna korpe emocija koje su joj uvijek dostupne? Ali, mi smo zaboravna bića, željna podsjećanja...