23.03.2020

Proljeće u doba korone: Možda je ljubav lijek koji nam nedostaje

Hajde onda da pokušamo da oživimo ljubav, toplinu, bliskost i iskrenost prema svemu što postoji na Planeti. A onda će nam i ona, vjerujem, odgovoriti na isti način. Možda je ljubav lijek koji nam nedostaje.  

 

Piše: Ana Stanić 

" Zemlja pruža dovoljno da zadovolji potrebu svakog čovjeka, ali ne i pohlepu svakog čovjeka. " - Mahatma Gandhi

 

Slušajući vijesti o epidemiji korona virusa u Kini, činilo mi se da ono što zahvata jedan miljama udaljen narod i državu, ne može dospjeti i do nas. Na žalost, vrlo brzo, stvarnost me je demantovala. Epidemija smrtonosnog virusa nastavlja da se širi, a broj zaraženih i umrlih iz dana u dan enormno raste. Nakon tužnih i potresnih slika iz Italije, Španije i drugih zapadnih zemalja, korona virus zahvatio je i države Balkana. Od prije par dana zabilježeni su prvi slučajevi pozitivnih na COVID-19 i u Crnoj Gori.

 

Sada mogu slobodno reći, da ću zauvjek pamtiti proljeće 2020. godine. Proljeće u doba korone, kada sa prozora svoje sobe, posmatram prirodu koja se budi, ali i rijetke užurbane prolaznike sa maskama na zabrinutim licima. Proljeće kojem se po prvi put ne radujem kao nekada, jer nam je sa sobom donijelo suočavanje sa stvarnosću na koju nijesmo navikli. Proleće koje mami napolje, ali nas strah drži izolovane i tjera na razmišljanje i suočavanje sa sobom.  

 

Po prvi put u gradu u kom živim, osjeća se strah i nesigurnost. Puste su ulice, škole, vrtići, šetališta, plaže. Ne mogu a da se ne zapitam, zašto nam se sve ovo dešava? Zašto osjećamo toliku paniku i strah zbog širenja virusa, a da smo toliko ravnodušni na bol i patnju miliona onih koji svakodnevno stradaju u svijetu, iz nekih drugih razloga. Koliko nas bole informacije o broju djece koja svakodnevno umiru od gladi, iako hrane ima na pretek. Jesmo li ikada učinili nešto da to promijenimo? Šta nas to čini toliko ravnodušnim? Je li nam ovaj virus poslat kao opomena da smo ipak svi jednaki? Da smrt može svima zakucati na vrata i da tada više nije važno jesi li bogat ili siromašan. Možda nam je ovo šansa da shvatimo u kakvom svijetu živimo i kakvi smo to postali? Treba li da se zapitamo - je li epidemija korona virusa jedina opasnost koja nam prijeti, ili je suštinski problem mnogo veći.

 

Odavno smo mi preduzeli sve ,,neophodne mjere” da zaštitimo sebe. Ne marimo jedni za druge, gubimo osjećaj empatije, ne grlimo se, izbjegavamo kontakte jedni sa drugima. Uništavamo planetu Zemlju i sve živo i neživo na njoj. Trujemo i zagađujemo vazduh koji dišemo, vodu koju pijemo, zemlju koja nas hrani. Sječemo šume, uništavamo parkove, stavljamo rijeke u cijevi, bušimo mora i okeane. Stavili smo maske na lice, gotovo da se ne prepoznajemo. Ono što je u svemu najtužnije, mislimo da nam je tako dobro. Postali smo sebični, zatvoreni, gazimo jedni preko drugih, da bismo stigli do nečeg što nam u jednom trenutku više neće trebati.

 

Možda se pojavio virus pred kojim smo svi nemoćni, a možda smo zaraženi nečim mnogo opasnijim. Možda problem potiče upravo od nas samih. Hajde sa se preispitamo gdje griješimo, a onda da počnemo to da ispravljamo. Vjerujem da će tada sve nevolje koje su zadesile čovječanstvo biti znatno manje. Pokušajmo da oživimo ljubav, toplinu, bliskost i iskrenost prema svemu što postoji na Planeti. A onda će i ona, vjerujem, odgovoriti na isti način. Možda je ljubav lijek koji nam nedostaje.  

 

 

 

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt