24.08.2018

Sve što sam doživjela to je krilaćenje iz ovih brda, koja stoje kao svjedoci da sam postojala

,,Jednom će sve proći, sve će se zvati prošlošću. Ostaće mnogo toga urezanog u nama , zapamtićemo mnogo toga i dobrog i zlog, ali pomisao na prve korake života, na ono što se zove mladost – to neće moći da uništi zub vremena, ni mećave, ni snjegovi. To neće sprati kiše"... 

Život svakog dana sve više pokazuje svoj smisao. Vrata koja vode u budućnost su širom otvorena. Još uvijek nesigurnim korakom krećemo ka njima. Prošlost nas zove, šapuće nam: „Vrati se, ovdje je tvoje djetinjstvo, ovdje je početak tvoje mladosti, tvoje želje su ponikle tu, prve ljubavi, snovi, nade…

Ne obaziremo se, tijelo držimo čvrsto i uspravno. Ponosni smo, glave uzdignute prema suncu koračamo dalje. Mi smo omladina, pred nama je život, na nama ostaje svijet, imamo svoju dužnost. Prošlosti, nevažna si! Poželi nam srećan put!

A srce?! Šta je sa njim? Gdje ono jednim svojim dijelom ostaje?
Reći ćemo: ono odlazi sa nama, cijelo! Ne, ne vjerujte nam. Ne govorimo istinu. Istina je skrivena u nama.

 

Tu, gdje su brda i planine, gdje vjetrovi igraju svoje lude igre, gdje se dotiču vrhovi planina, a u podnožju šumi Lim, gdje smo sanjali prve snove, brali jorgovane i maslačke, bosi hodali kraj rijeke i slušali pjesmu slavuja, tu ostaje naše srce, naša duša, naše djetinjstvo.


Jednom će sve proći, sve će se zvati prošlošću. Ostaće mnogo toga urezanog u nama , zapamtićemo mnogo toga i dobrog i zlog, ali pomisao na prve korake života, na ono što se zove mladost – to neće moći da uništi zub vremena, ni mećave, ni snjegovi. To neće sprati kiše.

Zauvijek ćemo dušom ostati tu. Udisaćemo ovaj vazduh, svjež sa mirisom na travu i cvijeće. Pićemo vodu sa izvora, stajati na hladnom kamenu i maštati kao onda kada smo još uvijek bili djeca.

Istina je da nikada nećemo moći više nego sada. Naravno, svako mora imati svoju ideju i svoj cilj.

Negdje na asfaltu velikog grada, dok šum vjetra i pjesmu slavuja zamjenjuje huka automobila, pred izlogom šarenih haljina, poželjeću da vidim ova brda, oštri crnogorski krš, zeleni Lim, udahnem miris spaljene trave, da vidim Goleša vrh i nedostupne pećine Sućeske. Tada ću moći da se vratim sebi u pravom smislu te riječi. Poželjeću da vidim crkvu na Knjaževcu, bijeli spomenik, orlove…


Moraću da zatvorim oči i vratim slike iz prošlosti. One neće biti ni za nijansu bleđe, jer ono što ostavljam za sobom, uticalo je da se moja krila rašire, i da poletim u svijet.



Zorica Radenović

 


Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt