06.03.2019

Inkluzija - Neznanje i predrasude su uzrok diskriminacije

Inkluzivno obrazovanje koje se poslednjih godina primjenjuje i u našem obrazovnom sistemu uvedeno je sa ciljem da se smanji diskriminacija djece sa teškoćama u razvoju, doprinese njihovom prihvatanju i aktivnom uključivanju u proces školovanja. Na UNESCO-voj Svjetskoj konferenciji o posebnim obrazovnim potrebama održanoj 1994.godine u španjolskom gradu Salamanaca usvojena je Izjava i Okvir za akciju kojima se garantuje pravo svakog djeteta da, bez obzira na njegovo fizičko, intelektualno, emocionalno, socijalno, jezičko ili drugo stanje, bude uključeno u redovne škole i razrede. Obrazovni koncept koji proističe i koji se razvija iz ovakvog, jednog opšteg stava, o potrebi uključivanja sve djece u redovne škole je poznat kao inkluzivno obrazovanje.

 

Pripremila: Milica Radoman

 

Inkluzivno obrazovanje (eng. inclusive education) temelji se na pravu svih na kvalitetno obrazovanje i posebno se odnosi na ranjive grupe. Načelo inkluzivnosti u obrazovanju uključuje osobe s invaliditetom, osobe nižeg socijalno-ekonomskog statusa, osobe iz ruralnih sredina, rasne, etničke i druge manjine te osobe ili grupe koje su diskriminirane u obrazovanju na temelju dobi, vjere, seksualnosti ili drugih obilježja.

 

Psiholog Ivana Mihović kaže da inkluzija podrazumijeva poseban program koji se formira na početku godine i osobu -asistenta/tkinju koja je pored djeteta u toku nastave. „To isto to važi i za djecu u predškolskim ustanovama. Inkluzija omogućava djeci da redovno prate nastavu i da budu u odjeljenju sa ostalom djecom, da bi se, kad je moguće, izbjeglo formiranje specijalnih odjeljenja. Cilj inkluzije je da se dijete sa teškoćama u razvoju aktivno uključi u svoje školovanje i društvo, da bude prihvaćeno od svojih drugara, da ima mogućnost da izgradi prijateljstva i formira svoj socijalni život. Na ovaj način se izbjegava življenje u izolaciji“, kaže za „Krug mladih“ Ivana Mihović.

 

Ona smatra da sva djeca moraju imati priliku da izgrade prijateljstva i formiraju socijalni život. Smatra da  su osobe sa teškoćama u razvoju posebne, pune neke specifične dobrote i otvorenije od drugih. „Često se ustvari zapitam ko je drugačiji?" , kaže naša sagovornica.

 

 

Zbog čega je važno izbjeći prerano etiketiranje djece sa posebnim potrebama?


Važno je izbjeći bilo koje prerano etiketiranje posebno kad se radi o djeci. Djetetu moramo pružiti mogućnost da se razvije i neophodno vrijeme za poboljšanje njegovog/njenog stanja. Naravno, važno je dijagnozu uspostaviti što prije, da bi rad bio što preciznije usmjeren na potrebe djeteta.


Koliko je teško djeci sa smetnjama u razvoju da izgrade samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi?


To je jedan od težih zadataka. Mnogo zavisi od toga kakve poteškoće dijete ima, kako se porodica odnosi prema tim poteškoćama, kao i kakav je stav okoline. Pokušavamo na sve načine da ih podržimo u prepoznavanju i usavršavanju njihovih kapaciteta. Veoma je važno da djeca ne obraćaju pažnju samo na ono što im „nedostaje“ već na ono što imaju. U Italiji se ranije, za osobe sa poteškoćama u razvoju, govorilo da su „disabili“, što znači „onemogućeni“, a sada se kaže „diversamente abili“, odnosno „različitih mogućnosti“.

 

 


Česti smo svjedoci diskriminacije djece sa teškoćama u razvoju. Koji faktori u procesu socijalizacije uzrokuju nedolično ponašanje mališana prema djeci sa smetnjama?


Neznanje i predrasude. Zato je važno upoznati djecu sa njihovim drugarima, objasniti im koji su njihovi problemi i kako im mogu pomoći. Razgovori i objašnjenja su ključni u procesu njihovog razvoja. Nada da će prećutno sami shvatiti nešto na pravi način, je uglavnom uzaludna.

 

 


Koliko je važna stručnost asistenata koji rade sa djecom sa smetnjama u razvoju?


Smatram da je stručnost asistenata ključna. Da biste radili takav posao morate imati neku bazu i znanje. Pored toga trebate se naoružati razumijevanjem, upornošću, taktom i dobrom voljom. Asistent je oslonac djetetu sa teškoćama u razvoju, njegova „desna ruka“. Ona mu  pomaže u procesu socijalizacije. Uostalom, to je posao koji morate mnogo voljeti.


Do prošle godine asistenti kod nas nijesu morali da posjeduju nikakav sertifikat. Sada se to već mijenja. Pročitala sam negdje da će im se uskoro obezbijediti i bolja primanja. U periodu kad sam ja bila asistent, plata je iznosila 183 eura.

 


Kakva je praksa u Crnoj Gori kada je inkluzija u pitanju? Sa kakvim se izazovima i problemima najčešće susrećemo?


Rad sa djecom sa teškoćama u razvoju je pun prepreka i svaki dan je novi izazov. Očekivanja roditelja i nastavnika moraju se prilagoditi djetetu, njegovim mogućnostima i tempu. Uvijek je važno pronaći kapacitete koje dijete ima i što više raditi na njima, kao i naći pravi način da se djetetu priđe.


Vrlo je važno napraviti dobru sponu između djeteta i nastavnika/ice. Ta veza je veoma bitna, ako ne i ključna za prihvatanje djeteta od strane odjeljenja ili grupe.

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt