25.05.2019

Jelena Kastratović: Odrasle osobe su te koje imaju diskriminišuće stavove!

"Uzrok su uglavnom predrasude o osobama sa invaliditetom. Obično se invaliditet sagledava kao istaknuta karakteristika osobe, usled čega dolazi do zablude da osoba ne moze i ono što zapravo može. U tom slučaju osobi sa invaliditetom je mnogo teže da se uključi u društvo, nađe posao ili prijatelje", kaže za Krug mladih psiholog Jelena Kastratović iz Udruženja roditelja, djece i mladih sa smetnjama u razvoju "Puževa kućica". 

„Djeca s posebnim edukacijskim potrebama i smetnjama u razvoju nijesu žrtve koje traže zaštitu, ni manje vrijedna ljudska bića, već djeca s jednakim pravima i odgovornostima, koja trebaju i mogu jednako doprinositi“. Ovo su stavovi koje često slušamo u javnosti, međutim, u praksi su rijetke situacije kada im ne određujmo ono što im nedostaje, već ono što imaju, a to su njihovi talenti, ljepota, snaga, ljubav...

 

Poštovanje različitosti i uvažavanje dostojanstva svake osobe obilježje je društva koje sebe smatra civilizovanim, humanim i pravednim. Jesmo li mi takvo društvo, poštujemo li u dovoljnoj mjeri njihova prava, dajemo li im priliku?

 

U razvovoru sa psihologom Jelenom Kastratović iz budvanskog udruženja "Puževa kućica“, saznajemo koliko je podrška stručnjaka i društva važna u razvoju djece i mladih sa smetnjama u razvoju, u kojoj mjeri je inkluzija zaživjela u našim uslovima, da li je prisutna diskriminacija i koliko smo blizu evropskim standardima.

 

Koja je uloga psihologa u radu sa djecom sa smetnjama u razvoju i na čemu se zasnivaju tretmani?

 

Kada je u pitanju psihološki tretman obično su prvi susreti rezervisani za upoznavanje sa djetetom i roditeljima. Roditelj daje neke važne informacije o djetetu, prije svega o djetetovoj smetnji, zatim o njegovim navikama, ponašanju, emocionalnom, socijalnom i motoričkom razvoju. Nakon toga psiholog vrši procjenu djetetovih sposobnosti kada počinje individualni rad. Svako dijete je sa onim što ono može i ne može ličnost za sebe te s toga zahtijeva individualan pristup. Neophodno je akcenat staviti na snage i očuvane sposobnosti djeteta uzimajući u obzir i slabe strane koje je potrebno ojačati.

 

Osim psiholoških tretmana sa djecom sa smetnjama u razvoju zašto je važno raditi sa njihovim roditeljima, braćom i sestrama.

 

Biti roditelj nije nimalo lak zadatak. Roditelji djece sa smetnjama susreću se sa brojnim barijerama na putu odgoja svoje djece i zbog toga je naročitno važno pružiti im podršku.

Djeca sa teškoćama iziskuju dodatan napor i vrijeme svojih roditelja pa se iz tog razloga njihovi braća i sestre često osjete ugroženim. Osjećaju da je dijete sa smetnjom u povlašćenom položaju pa se usled toga razvija ljubomora i osjećaj da ne žele „takvog“ brata ili sestru. Iz tog razloga je važno raditi sa siblinzima kako bi se prevazišle negativne emocije, razvila tolerancija i altruizam.

 

Koji su to najčešći izazovi sa kojima se susrećete u radu sa djecom sa smetnama u razvoju i kako ih prevazilazite?

 

Rad sa djecom je sam po sebi izazov bez obzira da li imaju smetnje ili ne. Svi koji rade sa djecom moraju imati poseban osjećaj i pristup kako bi dijete pridobili za saradnju. 

 

 

Smatrate li da je inkluzija kod nas u dovolnoj mjeri zaživjela, kako vidite njen dalji razvoj u našim uslovima.

 

Svakako nije u dovoljnoj mjeri. Definitivno je potrebno mnogo toga prilagoditi kako bi inkluzija bila uspješna. Evidentno je da se dešavaju brojne promjene u tom pogledu. Veliki broj stručnajaka radi na ovom polju, dešavaju se promjene u institucijama, u zakonima, vrši se edukacije,... Promjenama u sistemu dolazi i do promjene svijesti kod ljudi  pa su samam tim i veće šanse da inkluzija ima pozitivan ishod.

 

Kakvi su najčešći stavovi vršnjaka prema djeci sa smetnjama u razvoju?

 

Generalno su odrasle osobe te koje imaju diskriminišuće stavove, djeca obično nemaju velikih teškoća u prihvatanju vršnjaka sa smetnjama. Mnoga djeca se u početku osjećaju zbunjeno, ne očekuju određenu reakciju od djeteta sa smetnjama, nijesu sigurni kako da priđu i kako da se ponašaju, ali kada im se funkcionisanje djeteta sa smetnjama približi na adekvatan način u većini slučajeva nemaju problema da ga prihvate.

 

U kojom mjeri su kod nas zastupljene aktivnosti na kojima se radi sa tipičnom djecom na senzibilizaciji i prihvatanju vršnjaka  sa smetnjama u razvoju?

 

U našoj sredini razne ustanove organizuju događaje, radionice, posjete,... na kojima se djeca tipičnog razvoja mogu družiti sa djecom sa smetnjama i na taj način upoznati sa nekim ko je drugačiji od njih. Smatram da su te aktivnosti, podjednako značajne i za jedne i za druge a obzirom na uticaj koji imaju, čini mi se da ih nikad nije dovoljno.

 

Šta je po Vašem mišljenju uzrok diskriminacije osoba sa invaliditetom, i u kojim segmentima drušva je ona najprisutnija?  

 

Uzrok su uglavnom predrasude o osobama sa invaliditetom. Obično se invaliditet sagledava kao istaknuta karakteristika osobe, usled čega dolazi do zablude da osoba ne moze i ono što zapravo može. U tom slučaju osobi sa invaliditetom je mnogo teže da se uključi u društvo, nađe posao ili prijatelje.

 

 

Ako uporedimo nas i zemlje Evopske unije ka čijem članstvu težimo, jesmo li kao društvo u dovoljnoj mjeri razvili svijest o pravima i poštovanju osoba sa smetnjama u razvoju, i u kojoj mjeri to primjenjujemo u praksi?

 

Svijest društva se definitivno mijenja u pozitivnom smislu. Nekada su ljudi imali predrasude prema osobama sa smetnjama. Može se slobodno reći da ih jos uvjek imaju ali srećom u manjoj mjeri. Da bi dostigli evropske standarde neophodno je uticati na svijest društva i izvršiti promjene u institucijama.

 

Zahvaljujući postojanju i radu Dnevnih centara, Udruženja osoba sa smetnjama i Udruženja roditelja djece sa smetnjama, društvena sredina se upoznaje sa pravima i problemima u ovom dijelu populacije. To svakako doprinosi razvijanju svijesti o potrebi uključivanja svakog pojedinca u život zajednice i o potrebi uvažavanja i poštovanja razlika među ljudima.

 

Članak je rađen u okviru projekta "Prevaziđimo različitosti" koji realizuje NVO "Puževa kućica" Budva u partnerstvu sa NVO "Sedma sila mladih", a finansijski podržava Ministarsvo rada i socijalnog staranja Crne Gore.

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt