11.12.2017

Katarina Sarić, književnica - Čitanjem stvaramo podlogu za izgradnju našeg ličnog svijeta, stava i rasuđivanja

„Reci mi šta si čitao i ja ću ti reći kakvim si čovjekom postao“ - nikada neću prestati da ponavljam moto životne putanje koja me je svih ovih godina vodila i usmjeravala, i kao pisca a prevashodno čovjeka. Nijesam sigurna kada i od koga sam je preuzela, možda i sama u ovakvom obliku kreirala, jer kod mene se čitanje i pisanje preklapaju, u tolikoj mjeri da između njih mogu staviti znak jednakosti.

Kultura čitanja je baza, velika ideja Vavilonske biblioteke jednog Borhesea, Vječne šifre koja je ispisana u univerzumu Njutna, arhetip svijeta – prostora i vremena. Kada kažem kultura, vrlo sam oprezna, jer treba biti svjestan i negativnih konotacija ovog pojma, kultura podrazumijeva proces gajenja, njegovanja i usmjeravanja – kao u agri-kulturi, poljoprivrednik se brine o rastu biljaka. Tako je u svim svjetskim kulturama, uvijek postojao momenat određenog propisa – danas to nazivamo trendom, koji je diktirao i uslovljavao opšti momenat kao jedini važeći normativ, u našem socijalističkom društvu druge polovine XX vijeka to je bio kodeks NOB-a. Pisci koji se tematikom i stilom nijesu uklapali u propisane norme, bivali su isključeni iz akademskih i čitalačkih krugova. Naš Borislav Pekić je vijek proveo u disidenstvu u Londonu – neshvaćen i tek posthumno priznat, slične su sudbine bili mnogi pisci svuda u svijetu i vremenu.


Danas smo svjedoci kulture našeg doba koju diktiraju mas-mediji iza kojih stoji isprazni imperativ potrošačkog društva – bitno je da se knjiga prodaje, ne i ko je i kako piše. Tako je vodeći trend da javna ličnost napiše knjigu koja će joj, već u startu, obezbijediti čitanost u krugovima širokih narodnih masa, to može biti polupismena voditeljka nekog rijalitija ili zabavne emisije koja već ima popularnost, pjevačica novokomponovanog šunda itd. Najbitniji momenat negativnih posljedica kulture, sadržan je upravo u opštem – mi ne moramo slijediti nametnute trendove ukoliko imamo izgrađenu ličnu bazu u sebi.

 

 

Čitanjem stvaramo podlogu za izgradnju našeg ličnog svijeta, stava i promišljanja, rasuđivanja koje će uticati na izgradnju i naše ličnosti te samim time i svih naših budućih odnosa sa drugima – familijom i prijateljima, partnerima i vezama. Isto kao kad gradimo kuću – od temelja počinjemo. Ja sam vrlo rano počela da istražujem svijet knjiga – krenula sam od antičkih mitova, bajki i legendi, Biblije i Kurana, Veda i Upanišada – interesovali su me počeci velikih civilizacija. Kasnije sam ih zamijenjivala viteškim i ljubavnim romanima, avanturističkim, horor i krimi, klasičnim realističkim, mističnim i drugim. Jednom kada izgradimo bazu – nadgradnja postaje eksperiment i igra koju više ništa ne može ograničiti i sputati. Samo zbog toga, mene su kao pisca a i čovjeka, izbjegli svi nadolazeći trendovi koji su nudili samo degradaciju i pad u kič i patetiku.

 

Kada sam počela da razmišljam kao zrela osoba, a bilo je to dosta rano, već krajem srednje škole – u meni su živjele velike junakinje, Antigona koja se bori protiv društvene nepravde, Ofelija koja svojom pobunom ukazuje na trulost Danske kraljevine, madam Bovari koja će se usprotiviti lažnom građanskom braku, Ana Karenjina, Nastasja Filipovna i mnoge druge. Svako moje čitalačko iskustvo, moralo je pronaći kopču i sa mojim pisanjem – putem asocijativnog povezivanja i umrežavanja – gajila sam svoj vrt u kojem je svaka statua, svaki moj kreirani lik imao vezu sa junacima iz mog čitalačkog svijeta. Ne naravno na način podražavanja, kompjuterskog trenda copy-paste koji je tako prisutan među savremenim epigonima i plagijatorima, tehnološki progres kao da sve više potire originalnost među današnjim piscima, nažalost. Govorim o onom najčistijem asocijativnom polju, na kojem se formiraju zgusnute semantičke jedinice koje su, kada mnogo čitate, naprosto prava riznica originalnih ideja. Tako sam, dok sam pisala svoju prvu fantastičnu trilogiju ,,Caligat in sole“ (,,Slijepa pod suncem“) imala moć da se poigravam sa junakinjama iz bajki, grčkih ili Šekspirovih tragedija, ruskih ili francuskih klasičara, naših epova i legendi – tu moć mi je dalo upravo čitanje. Isto kao što mi je dalo i moć lijepog govorenja, besjedništva.

 

Da bismo izbjegli popularisanje koje nužno odvodi dalje od kvaliteta, namećući upravo kvantitet kao imperativ, čime se književnost kao i mnoge druge humanističke nauke i umjetnosti približavaju matematičkim i statističkim granama – moramo čitati. Namjerno upotrebljavam imperativ, mada sam ga i kao profesor filosofije, između ostalog, poslije Kanta prestala da koristim – jer je humanizam u teškoj i opasnoj krizi danas, čini se više nego ikad. Kompjuter i svi ostali pametni uređaji našega doba, ne smiju zadobiti kontrolu nad nama – mi ne moramo površno prelijetati preko informacija koje nam nude web stranice. Koristićemo ga samo kao olakšicu tog jednog klika koji nam štedi nekadašnje sate u biblioteci ili arhivu mog djetinjstva i mladosti, ali samo kao olakšicu da dođemo do željenog naslova. Jer ništa nam ne može zamijeniti momenat šuškanja stranica knjige pred spavanje ili u lijeno popodne na kauču – to je naš pogled na svijet, moć da gradimo sebe kao autentičnu jedinku koja misli, bira i voli – svojom glavom.

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt