13.06.2017

Koliko vjerujemo u sebe

Samopuzdanje je vjera u sebe,svoje kvalitete i sposobnosti. Od toga koliko vjerujemo u sebe zavisi hoćemo li biti uspješnji u životu.Vjerovati u sebe,imati cilj, usavršavati se i pozitivno misliti karaktene su odlike uspješnih ljudi. Samopouzdanje u velikoj mjeri određuje kvalitet  života,uspjeh u školi,na poslu, prijateljske i porodične odnose. Samopouzdanje je promjenjiva kategorija, mijenja se tokom života i uslovljeno je različitim životnim prilikama. Ponašanje, govor tijela,način na koji govorimo i šta govorimo pokazuju koliko imamo samopozdanja.

 

Pišu:

Sara Savić, Nela Radenović

Samopuzdanje je vjera u sebe, svoje kvalitete i sposobnosti. Od toga koliko vjerujemo u sebe zavisi hoćemo li biti uspješnji u životu.Vjerovati u sebe, imati cilj, usavršavati se i pozitivno misliti karaktene su odlike uspješnih ljudi. Samopouzdanje u velikoj mjeri određuje kvalitet  života, uspjeh u školi, na poslu, prijateljske i porodične odnose. Samopouzdanje je promjenjiva kategorija, mijenja se tokom života i uslovljeno je različitim životnim prilikama. Ponašanje, govor tijela, način na koji govorimo i šta govorimo pokazuju koliko imamo samopozdanja. 

Božena Jelušić, profesorica književnosti u Srednjoj mješovitoj školi “Danilo Kiš” kaže da za uspjeh u životu nijesu presudni testovi znanja koji se primjenjuju u školama, već takozvani meki aspekti ličnosti koji se stiču u porodici, školi i kasnije u životu.

Među mekim aspektima ličnosti uglavnom se ističu istrajnost, optimizam, radoznalost, empatija i tolerancija, sve ono što nas niko posebno ne uči, ali osobine od kojih zavisi naš uspjeh u životu. Osobe koje su optimistične, vjeruju u sebe i istrajne su u svojim težnjama, tvrdi Jelušić. Ona dodaje da je za školu mnogo važnije da pored znanja razvija i karakterne osobine učenika te da se iz tog razloga osnovna škola zove vaspitno obrazovna, a srednja je obrazovno vaspitna. Na fakultetu je termin vaspitni ukinut, ali ne traba zaboraviti da je ovaj ternin ključan za razvoj ličnosti, kaže Jelušić.

Vjerovati u sebe ne znači da ste samo oprimistični, već i da od sebe nesto zahtijevate. Znači procjenu vlastitih sposobnosti i to da ste imali porodicu u kojoj nijeste bili odbačeni, misleći da o vama niko ne brine, i da se ni na koga ne mozete osloniti. Samopouzdanje je važna osobina za svakog mladog čovjeka, ali je pored toga važno biti istrajan, težiti napredovanju, trpjeti kada je naporno i često odložiti zadovoljstvo. 

U prilog tome govori čuveni eksperiment sa kolačima. Djeci se daju kolači a oni ne smiju da ih pojedu dok se vaspitač ne vrati. Ako baš ne mogu da izdrže dozvole im da pojedu, a oni koji izdrže do povratka vaspitača kao nagradu dobiju dva kolača.

Djeca koja su uspjela da odlože zadovoljstvo, kasnije su bila uspješnija u školi i imala veći stepen povjerenja u sebe,kaže Jelušić. Ona smatra da su mladi u današnje vrijeme pod velikim uticajem tehnologije koja je u njihove živote unijela mnogo različitosti i površnosti. Vrlo rijetko imaju potrebu da istraže šta zapravo žele. Doduše, prisutna je banalna vjera, poput one “Ja hocu”. Ali to je optimizam bez pokrića. Prava vjera u sebe podrazumijeva istajnost, optimizam, radoznalost, empatiju i toleranciju. Inače je pokazatelj gluposti. “Vjerovati u sebe”poput Karla V, koji je očekivao da se opismeni te je svake večeri išao da spava sa knjigom pod jastukom, očekujući da će sveti duh učiniti da iz te knjige pređu slova u njegovu glavu. Razumije se, Karlo V je umro nepismen, kaže Jelušić. Ona dodaje da mladi danas više vjeruju u nekog drugog, ko će im navodno donijeti lijep i dobar život, nego u sebe.

Društvo mora poslati snažnu poruku mladima da se nagrađuju znanje i trud i tada će se promijeniti njihov odnos prema sebi. Škole pokušavaju da im pomognu ali im nedostaje podrska šire zajednice. Problem je u razlici izmedju teorije i prakse. Između onoga što učimo i onoga sto kasnije u životu radimo. Društvo i okruženje šalju loše poruke mladima, poput onih “Bori se za novac, ne treba raditi, treba napustiti zemlju”. To su strašno loše poruke i prirodno je da mladi osjećaju neizvjesnost i nedostatak perspektive, smatra Jelušić.

Kod mladih je potrebno razviti i kritičan odnos prema tehnologiji i gubitku vremena. Tehnologija olakšava život ali kada vam samopouzdranje zavisi od toga kako izgledate na facebook-u, kakav vam je post i koliko ste dobili lajkova onda ste na lošem putu. To nema nikakve veze sa vještinama, postignucima i sa znanjem, kaže Jelušić.

Od djetinjstva postavljamo manje ciljeve koje želimo da ostvarimo. Kada naučimo da se nosimo sa neuspjehom, uspjećemo da ostvarimo i ciljeve kojima težimo. Pozitivnim razmišljanjem, prije svega vjerom u sopstvene snage stičemo samopouzdanje i samouvjerenost, kaže za “Krug mladih” Ana Nikezić-Martinović, nastavnica preduzetništva i profesionalne orijentacije u “Drugoj osnovnoj školi” u Budvi.

Da biste prevazišli nezadovoljstvo, neuspjeh i nesigurnost morate imati konstantan osjećaj vjere u sebe. Istočne religije smatraju da je svaki čovjek namijenjen za nešto. Karakterne sposobnosti i talenti kod svakog pojedinca pepoznaju se od rođenja. Roditelji i nastavnici predstavljaju najbitniju kariku u pepoznavanja tih osobina. Ovo se naročito odnosi na period adolescencije kada je najlakše poljuljati vjeru u sebe. Smisao pedagogije je da usmjeri potencijele mladih ka najboljim ljudskim ostvarenjima ali i da ih nauči da je čovjek kreativni stvaralac koji teži pozitivnim ishodima. Znanje i obazovanje samo produbljuju vjeru u sopstvene potencijale. Što više znamo, više vrijedimo, kaže Martinović.

Kod djece treba razvijati sposobnosti koje će im pomoći u suočavanju sa budućim izazovima. Učenici upoznaju sebe koz radionice, razmišljaju o svojim afinitetima, sposobnostima i talentima. Ako ne upoznaju sebe biće im mnogo teže kasnije prilikom daljeg izbora školovanja ili zapošljenja. Poslodavci traže samouvjerene osobe koje svojim stavom i javnim nastupom mogu da ubijede druge u ispavnost onoga što govore. Važno je naučiti mlade da imaju stav i upečatljiv javni nastup. To je upavo ono što vježbamo na časovima preduzetništva i profesionalne orijentacije. Osmijeh, vedrina i samopouzdanje se reflektuje na druge osobe. Učenicima govorim da budu ono što jesu, autentični i da vjeruju da su na dobom putu, kaže Ana Nikezić-Martinović.

Marina Marinović, profesorica francuskog jezika u “Drugoj osnovnoj školi” kaže da je najbitnije vjerovati u sebe i mati cilj.  

Na žalost, nijesam uvijek vjerovala u sebe, ali sada vidim da je to bila moja greška. Svako teži da pronađe motivaciju za ono što radi. Škola, institucije i roditelji treba da pomognu mladima da izgrade samopouzdanje i da ih usmjere na pravi  put.

Jasmina Milunović, profesorica matematike u “Drugoj osnovnoj školi” kaže da dok vjerujete u sebe imate osjećaj da stvari držite pod kontrolom. Čak i kada vam se desi neuspjeh brže se oporavite vjerujući da je to samo jedna prepreka na putu do cilja. Da bi podstakli mlade da vjeruju u sebe moramo znati koja su njihova očekivanja, želje i potrebe. Treba ih prije svega poštovati, pravilno usmjeravati, podržavati i hrabriti, smatra Milunović.

Nada Purić, profesorica i psihološkinja u Srednjoj mješovitoj školi „Danilo Kiš“ kaže da samopouzanje pomaže u ostvarivanju ciljeva i da se izgrađuje tokom života.

Sigurnost i samopouzdanje se stiču vaspitanjem u porodici, kroz podršku dječjim naporima i uspjesima. Formira se u djetinjstvu, naročito u adoloscenciji. Mladi često nijesu svjesni kojim ciljevima teže.Izgradnja ličnosti je proces a ciljevi se mijenjaju. Treba ih podržati u potrazi za sobom, svojim željama i pravim ciljevima. Savjetovala bih da tragaju za onim što ih ispunjava jer ako budu radili ono što vole biće uspješni a to će im dodatno ulivati samopouzdanje, smatra Purić dodajući da roditelji ne treba da vaspitavaju djecu kroz pretjeranu kritiku već da im pomognu da pronađu aktivnosti u kojoj će uživati i postizati uspjehe.

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt