19.11.2019

Marija Cimbaljević, defektolog: Redovne škole treba da imaju specijalne edukatore

„Problem je u tome što u našoj sredini postoji nerazumijevanje šta je to specijalna edukacija, pa se poistovjećuje sa specijalnim obrazovanjem, što nije isto", kaže Marija Cimbaljević.

„Neinformisanost, predrasude i stigmatizacija predstavljaju najveće prepreke za uključenje osoba sa invaliditetom (OSI) u društvo, a posebno osoba sa intelektualnim smetnjama. Nekada strah, predrasude i neznanje uzrokuju isključivanje onih koji su drugačiji“, kaže za Krug mladih Marija Cimbaljević, defektolog-oligofrenolog i saradnica u Udruženju „Puževa kućica“ Budva.

 

Ona smatra da veliki uticaj u kreiranju stavova javnosti o ovoj ranjivoj kategoriji imaju mediji, te da, stoga, treba raditi na smanjenju predrasuda i stereotipa kroz sprovođenje javnih kampanji i edukaciju zaposlenih u institucijama.

 

Na pitanje kako ocjenjuje socijalnu inkluziju djece i mladih sa smetnjama u razvoju u Crnoj Gori, Cimbaljević ističe da je situacija sada bolja, ali da je dug put pred nama.

 

Tvrdi da su osnovni principi u radu sa djecom i mladima sa smetnjama u razvoju poštovanje i nedjeljivost ljudskih prava, a da socijalna inkluzija podrazumijeva ostvarivanje socijalnih, ekonomskih i političkih prava osoba sa invaliditetom.

 

 

Porodica - prva stepenica inkluzije

 

Cimbaljević naglašava da je u javnosti prisutno tumačenje socijalne  inkluzije kao uključenost i pohađanje djece i mladih sa smetnjama u razvoju u redovne vrtiće i škole, što, prema njenom mišljenju, nije tačno.

 

„Manje je poznato da se inkluzija odnosi na užu i širu porodicu, ulicu, lokalnu zajednicu i društvo, na djecu koja se igraju u parkiću, kao i da je prva stepenica socijalne inkluzije upravo porodica. Ako roditelji prihvate svoje dijete, veća je vjerovatnoća da će ga prihvatiti i ostali. Inkluzija počinje u porodici, već samim rođenjem djeteta. Često radost roditelja pomuti saznanje da postoje određena odstupanja u razvoju djeteta. Nekad su ta odstupanja vidljiva na rođenju, a nekada ne. Zato je važno da prvo oni prihvate svoje dijete“, kaže Cimbaljević. 

 

Ističe i važnost međusektorske saradnje svih institucija i pojedinaca koji su upućeni na djecu i mlade sa smetnjama u razvoju, kao i da se prilikom uspostavljanja dijagnoze ne smije zanemariti rad sa roditeljima, već da ih treba blagovremeno informisti i savjetovati im šta i kako da rade.

 

Obrazovanje - druga stepenica inkluzije 

 

„Druga stepenica u procesu inkluzije je predškolsko obrazovanje, kada djeca sa smetnjama u razvoju treba da budu sa drugom djecom, kako bi se navikla na različitost. Nakon toga slijedi škola i momenat kada se roditelji često premišljaju da li upisati dijete u redovnu školu (integrisano odjeljenje) ili u resursni centar. Smatram da upisom djeteta sa smetnjama u razvoju u redovnu školu imamo uzajamnu dobit, kako za dijete koje se uključuje u redovan razred, tako i za djecu koja prihvataju dijete“, kaže Cimbaljević.

 

Ona ističe da škola predstavlja društvo u malom - mjesto gdje se sreću roditelji, djeca, nastavnici, gdje se odrasta, uči i živi, ali i da bi u radu sa djecom i mladima sa smetnjama u razvoju trebalo da budu angažovani specijalni edukatori. 

 

„Problem je u tome što u našoj sredini postoji nerazumijevanje šta je to specijalna edukacija, pa se poistovjećuje sa specijalnim obrazovanjem, što nije isto. Specijalna edukacija podrazumijeva pružanje posebne obrazovne podrške djeci sa različitim oblicima ometenosti. Ona može da se realizuje u specijalnoj školi, resursnom centru, ali isto tako u redovnim školama. Zato, redovne škole treba da imaju specijalne edukatore za podršku djeci sa smetnjama u razvoju“, smatra Cimbaljević.

 

 

Ključno za socijalnu inkluziju je osposobljavanje za rad i rehabilitaciju

 

Cimbaljević ističe i da se socijalna inkluzija ne završava sa obrazovanjem u školama, već tek tada nastupa ono što je ključno za socijalnu inkluziju, a to je osposobljavanje i rehabilitacija osoba s invaliditetom za samostalan život i rad. Ona naglašava da su rad i zapošljavanje temeljna ljudska prava, te da se, stoga, govori o značaju rada i zapošljavanja lica sa smetnjama u razvoju i pronalaženju modela za njihovo zapošljavanje.

 

„Smatram da je model zapošljavanja uz podršku primjenjiv, uz definisano radno vrijeme i uključivanje radnih instruktora koji će osposobiti osobu za određenu operaciju u nekoj firmi. Pritom, vrlo je važno da sa poslodavcem postoji unaprijed sklopljen ugovor, nakon čega treba početi sa osposobljavanjem“, objašnjava Cimbaljević.

 

Članak je rađen u okviru projekta „Socijalna inkluzija djece i mladih sa smetnjama u razvoju“ koji sprovodi NVO Udruženje roditelja djece i mladih sa smetnjama u razvoju „Puževa kućica“ Budva u saradnji sa NVO „Sedma sila mladih“ uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja Crne Gore.

Sadržaj publikacije predstavlja isključivu odgovornost autora i ne odražava stav donatora.

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt