15.04.2019

Mirjanka Jović: Postoje uvjerljivi podaci da djecu sa posebnim potrebama i vršnjaci često odbacuju!

"Još uvijek postoji  nešto što smeta „normalnima" da prihvate razlike: od „nespretnosti" slijepe osobe, utroška vremena da saslušaju nekog ko muca, ali i do toga da ne žele da im se djeca druže sa djetetom u invalidskim kolicima, da dijele klupu sa djetetom sa autizmom. Postoje uvjerljivi podaci da djecu sa posebnim potrebama i vršnjaci često odbacuju, pa čak i na ranom uzrastu. Nije to u prirodi djece, problem je u vaspitanju", kaže za Krug mladih defektolog i logoped Mirjanka Jović.

 

Pripremila: Milica Radoman

Strah od nepoznatog, neupućenost, predrasude, ponekad i pretjerana briga, sputavaju ljude u odnosu prema svojim sugrađanima koji imaju neko funkcionalno, tjelesno ili senzorno oštećenje.  Češki defektolog Miloš Sovak je kazao da osoba sa organskim i funkcionalnim smetnjama postaje ometena u razvoju  samo kad to oštećenje prestaje da bude lična stvar pojedinca i postaje stvar društva.  Svi možemo doprinijeti da se te odrasle osobe osjećaju prihvaćenim i korisnim članovima društva a djeca nikada ne  postanu ometena u razvoju. Koliko doprinosimo, treba da se zapita svako od nas ponaosob.

 

Istorijski gledano odnos prema osobama sa posebnim potrebama (termin, nesrećno odabran ukazujući jedino na političku korektnost, jer svi mi imamo neke posebne potrebe) bio je nehuman: od Stare Grčke i Sparte gdje su ih prinosili kao žrtve bogovima ili bacali u more,  proganjani vijekovima od strane crkve, selo ih proglašavalo krivcima za svaku elemntarnu nepogodu... Danas se osobe sa tjelesnim i funkcionalnim smetnjama profesionalno osposobljavaju, inkluzija je zaživjela, o socijalnom modelu pristupa osobama sa posebnim potrebama se mnogo govori, ali… Mali je broj stalno zaposlenih, rijetki su brakovi između njih i osobe koja to nije. Brak sklapaju među sobom, imaju potomstvo, ali u odgajanju djece potrebna im je pomoć drugih.

 

 

Još uvijek postoji  nešto što smeta „normalnima" da prihvate razlike: od „nespretnosti" slijepe osobe, utroška vremena da saslušaju nekog ko muca, ali i do toga da ne žele da im se djeca druže sa djetetom u invalidskim kolicima, da dijele klupu sa djetetom sa autizmom. Postoje uvjerljivi podaci da djecu sa posebnim potrebama i vršnjaci često odbacuju, pa čak i na ranom uzrastu. Nije  to u prirodi djece, problem je u vaspitanju.

 

Djeca su mali imitatori. Gledajući  odrasle (roditelje kod kuće, vaspitače i nastavnike u školi i vrtiću), oponašaće i usvajaće njihove stavove, pa i stavove prema djeci koja su na neki način drugačija od ostalih. Zato treba iskoristiti one najljepše i razoružavajuće osobine koje djeca imaju - iskrenost i otvorenost  i pomoći im da razviju socijalno prihvatljive vještine ponašanja i ophođenja prema djeci sa posebnim potrebama.

 

Kada se prvi put sretne sa vršnjakom ili odraslom osobom koja ima tjelesno ili funkcionalno oštećenje, jedno dijete nema iskustva na osnovu kojih bi izgradilo empatiju.  Ono reaguje u zavisnosti od toga kako osoba u tom trenutku djeluje na njega: strahom („Hoće li se to i meni desiti?“), gađenjem („Vidi kakve su mu noge!“), odbojnošću („Neću da se igram sa njom, ona ništa ne zna“)...

Pitanja koja tada mališani postavljaju mogu biti različita, jer oni ne znaju mnogo o uzrocima događaja: „Je li ona seka u kolicima zato što je pala sa tobogana?“ Na njih djetetu treba dati jednostavna objašnjenja i odgovore  primjerene uzrastu, ohrabriti tako dijete i podstaći da prihvata različitost drugih:  „Kad je neko gluv nije isto kao kad ima grip. Ne boj se ne može preći na tebe, idi igraj se sa njim“ . Simulacije su odličan vid aktivnosti kako bi se djetetu pomoglo da razumije i prihvati razlike: tražiti od djeteta da pokuša vezati pertlu jednom rukom kako bi razumjelo tjelesnu invalidnost djevojčice bez ruke.

 

Sve ovo nije teško, ne boli, ne zahtijeva poseban trud, a "sitnice život znače". Ali prije svega dati lični primjer, poštovati i uvažavati svako dijete i osobu sa posebnim potrebama i komunicirati sa njima kao sa sebi ravnopravnima, jer oni to i jesu.

 

Socijalna integracija djece sa teškoćama u razvoju ne smije biti prepuštena slučaju već postati sistematski isplaniran proces, vođen i usmjeravan od strane vaspitača i nastavnika. Samo upisivanje djece sa teškoćama u razvoju u odjeljenje ili vaspitnu grupu vrtića, neće osigurati razvoj pozitivnih stavova. Za to nije dovoljno samo deklarativno prihvatanje zakonskih normi i edukacija nastavnika. Potrebno je i ono nešto što dolazi iz duše, opet duboko utkano u osobu u najranijim danima djetinjstva.

 

Članak je rađen u okviru projekta "Prevaziđimo različitosti" koji realizuje NVO "Puževa kućica" Budva u partnerstvu sa NVO "Sedma sila mladih", a finansijski podržava Ministarsvo rada i socijalnog staranja Crne Gore.

 

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt