12.08.2019

Prevaziđimo različitosti: Mašin svijet

„Volim da kažem kako mi nije teško biti Mašina mama, jer ona je u sustini izuzetno dijete. Znam da ovo može zvučati ironično, ali ona se nikad ne žali. Voljela bih da je zahtjevna i nestašna, ali ona to nije. Vjerujte, moje srce se cijepa na dva dijela, od tuge koju nosim u sebi, a briga oko nje i ljubav prema njoj iz godine u godinu sve je veća“, počinje  svoju priču Vera Pajović, mama dvadesetogodišnje Maše iz Budve, koja je odlučila da izađe iz anonimnosti i govori o svom životu i životu ćerke sa smetnjama u razvoju. O bitkama za koje zna da su unaprijed izgubljene, ali i vjeri, nadi i ljubavi koja u njihovom slučaju nikad ne presušuje.

 

Piše: Zorica Radenović

Poput svojih prijatelja - članova Udruzenja roditelja, djece i mladih sa smetnjama u razvoju „Puževa kućica“ , Vera i Maša razmakoše zavjese i pustiše svjetlost i nas da uđemo u njihov svijet. Sve ovo u želji da ih vidimo i doživimo jasnije, bez predsrasuda i bojazni, da pokušamo da im uzvratimo ljubav i pažnju i zajedno prevaziđemo različitosti.

 

„Kada se obratite Maši, ona vam neće odgovoriti, niti vas pogledati, i obično tada ljudi u njenom okruženju povuku se i odustaju od pokušaja da komuniciraju“, nastavlja svoju priču Vera. „Tada ja uskačem i pokušavam da budem sve što ona nije, da uzvratim osmjehom, da odgovorim, pa i da se poigram kao dijete. Maša voli da sluša muziku i da provodi svoje vrijeme u ljuljašci, a njenoj sreći nema kraja kada su seste i brat pored nje.  

 

Pitamo Veru koliko im znači Udruženje „Puževa kućica“ a ona nam ozareno odgovara: „To je nešto najboje što nam se desilo! Udruženje je iz korijena promijenilo naše živote, tu smo stekli prijatelje za čitav život. Žao mi je što ovako nešto nije postojalo kada je moja Maša bila mala. Često kažem da "zavidim" našim mladim roditeljima - članovima, koji su u „Puževoj kućići“ pronašli veliku podršku i koje im osim toga obezbjeđuje stručnu pomoć.     

 

Vera kaže da je zahvalna svima u Budvi koji na bilo koji način pokazuju empatiju, te da im je podrška društva i zajednice od velikog značaja. Ona ističe da su mnogi skloni da kažu da ih razumiju, ali da je tako nešto gotovo nemoguće.

 

„Moja Maša uskoro puni dvadeset godina,  to je isto toliko godina neprestane borbe i u toj borbi mi smo u startu poraženi“.

 

 

Vera smatra da je inkluzija u Budvi zaživjela ali da će vrijeme pokazati da li je i koliko bila uspješna. Ističe da je svjedok koliko ljudi trpi i pati zbog protokola i papirologije, dok su dijete i njegove potrebe i mogućnosti zanemarene.

 

Na pitanje kako se hvata u koštac sa životnim nedaćama, Vera zamišljeno odgovara:

 

„Naučila sam da nadu i optimizam crpim iz malih stvari, a to je svaki Mašin osmjeh, novi korak i pokret. Trudim se da budem okružena ljudima koji mi prijaju, oni takođe imaju slične probleme i sa njima sam najopuštenija“.

 

Članak je rađen u okviru projekta "Prevaziđimo različitosti" koji realizuje NVO "Puževa kućica" Budva u partnerstvu sa NVO "Sedma sila mladih", a finansijski podržava Ministarsvo rada i socijalnog staranja Crne Gore.

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt