12.08.2019

Prevaziđimo različitosti: Upoznajmo Andriju, dječaka sa smetnjama u razvoju

Andrija Bakić je sedmogodišnji dječak sa smetnjama u razvoju. Živi sa roditeljima u Budvi, ima stariju sestru koju mnogo voli i koja mu je veoma privržena. Njihova priča nije mnogo drugačija od priče onih koji poput njih pokušavaju da život učine ljepšim i ispunjenijim. Uprkos tuzi i bolu sa kojom se svakodnevno suočavaju.

 

Piše: Zorica Radenović

Andrijin otac Dragan kaže da je borba koju vode već sedam godina veoma teška. Tvrdi da je od samog Andrijinog rodjenja malo toga išlo kako treba.

 

„U početku smo mislili da je u pitanju pogrešna procjena ljekara i da to nije istina. Ali što prije čovjek shvati da je problem ozbiljan, više će pomoći djetetu i porodici da se izbori sa onim što slijedi“, kaže Dragan, ističući da im je na tom putu od velike pomoći bilo članstvo u Udruženju roditelja djece i mladih sa smetnjama u razvoju „Puževa kućica".

 

„Za Udruzenje smo saznali od prijatelja kada je Andrija imao samo jednu godinu. Došli smo na razgovor i učlanili se. Praktično od osnivanja „Puzeve kucice“. Mislim da nas je tada bilo desetak. Već na početku dosta toga smo saznali, najviše o pravima i mogućnostima porodica koje imaju djecu sa smetnjama u razvoju. To je bio način da ostvarimo zakonska prava za koja nijesmo znali, kao i da nastavimo da se borimo za bolji i ravnopravniji položaj u društvu“, kaže naš sagovornik.

 

Andrija i Dragan u "Puževoj kućici"  

 

Što se tice lokalne zajednice i ljudi iz okruženja, ističe da je bilo čudnih situacija.

 

„To se dešava jer ljudi na pravi način ne shvataju o čemu se radi. Ne razumiju da je Andrija kao i sva druga djeca, da ima iste potrebe kao i oni, ali da je problem u tome što on ne moze ništa da uradi“.

 

Dodaje da im je bilo naročito teško kada bi saznali da ih neko izbjegava jer im je teško da vide Andriju.

 

„Ali vremenom se i to promijeni. Nijesam neko ko osudjuje, trudim se da pomognem da zaključe kakav je naš sin, kakvi smo mi i koliko smo ustvari postali bolji ljudi posle njegovog rodjenja“.

 

Naš sagovornik smatra da bi inkluzija u Crnoj Gori uz više truda mogla biti na mnogo višem nivou. Kaže da može i mora još bolje, ako smo sredina koja teži evropskim standardima.

 

" Neke stvari se moraju mijenjati na bolje. Smatram da su za inkluziji kod nas veći problem roditelji djece bez teskoća od same djece. Inkluzija se mora podići na mnogo viši nivo od onog na kom je sada“, tvrdi on.

 

 

Dragan je veoma privržen otac, neko ko zajedno sa svojom suprugom i ćerkom već sedam godina čuva i pazi jedno divno biće, neko ko je svaku Adrijinu prehladu, upalu pluća, bronhitis, teško podnio. Zbog toga se ne ustručava da pozove lokalne nadležne službe da više povedu računa o uslovima u kojima žive i kreću se osobe sa invaliditetom.

 

„Svjedoci smo da su obilježena parking mjesta kod Doma zdravlja rijetko prazna, ili su na njima auta koja imaju validnu nalepnicu. To je čest slučaj i na trotoarima kao i drugim obilježenim parking mjestima za osibe sa invaliditetom. Predlažem da se bolje i vidnije obilježe, kao i da se kazne oni koji se ponašaju bahato. Smatram da bi pomogla i kampanja putem koje bi pokušali da utičemo na svijest onih koji vole da zauzimaju tuđe mjesto“.

 

 Članak je rađen u okviru projekta "Prevaziđimo različitosti" koji realizuje NVO "Puževa kućica" Budva u partnerstvu sa NVO "Sedma sila mladih", a finansijski podržava Ministarsvo rada i socijalnog staranja Crne Gore.

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt