20.11.2017

Stav: Stanka Rađenović Stanojević - Silikonska kultura

Sam termin kultura u sebi ima osnovu – kult što umnogome objašnava suštinu onoga što se kulturom zove u određenom vremenu i istorijskom trenutku.


Na našim prostorima je sasvim izvjesno, od 90-ih godina pa nadalje, uočljiv trend opadanja sistema vrijednosti, ili kako bi se to blaže reklo- promjene sistema vrijednosti. Najviše je u kulturi time pogođena riječ, jer je to osnov svakog (ne)sporazumijevanja; zato što u jeziku sve počinje i završava.

Masovnu kulturu veoma često stavljamo u negativan kontekst, a ipak nijesmo mišljenja da bi kultura trebalo da bude elitna, jer sam termin elitna u ovom društvenom kontekstu ima novu konotaciju, pa ne bi bilo izvjesno da bi se takva kultura razlikovala od masovne. Šta je uticalo na porast masovne kulture negativnog konteksta - odgovori su brojni sigurno. U vezu sa terminom masovna kultura može se uspostaviti i termin masovni mediji. Da, od 90-ih nadalje, oni su zasigurno ti koji uveliko kreiraju društvenu zbilju, pa i kulturu uopšte. Živimo predugo u svjetlu života i važnosti političara, nekih bezveznjakovića popularnih rijaliti-šou emisija i svega onoga što u širokoj masi može potaknuti one najpovršnije emocije, ali i najopasnije (površnost nas je nekad odagnala i u bratoubilački rat). Prethodno smo devalvirali sve etičke vrijednosti (pa termin etička kultura gotovo da i ne postoji sem pro forme u „ogledima“ i projektima na putu ka EU), životni standard i golu egzistenciju sveli ispod minimuma i život učinili nezapamćeno jeftinim, letargičnim, oponašajućim, tuđim... Upravo, ovi epiteti su neke od odlika masovne kulture i literature, u kojoj bi riječ, „lijepa“ trebalo da bude alfa i omega. No, diskutabilno je što je lijepo, baš kao i što je vrijednost a time i koji/kakav kult je u fokusu.

Danas ima mnogo pisaca kojima uz malo finansija uopšte nije teško to da postanu, tj. da objave svoja pisanija, a masovni mediji, u nedostatku vjerovatno istraživačkog i kritičkog duha, zarad popunjavanja programskih sadržaja tome će da posvete itekako pažnju. Zašto? Zato što se takvim „popularnim“ temama i autorima lako baviti, zato što mas-mediji kao i masovna kultura uopšte uključuje široke narodne mase: rođake, prijatelje i društveno – umrežene - lako kontrolisanih vizuelnih prijatelja koji će podstaći i podržati popularnost istog slovoslagača; zato što u medijima, baš kao i u kulturi (ili pak na njima) bukvalno „sjede“ ili neobrazovani ljudi, ili pristigli u pogrešan korpus po sistemu političkog zapošljavanja nadaleko poznatog/čuvenog!

 

Dugo vremena smo bili u izvjesnoj kulturnoj stagnaciji, a potom krenuli u afirmaciju - selektivnu dabome. I u kulturi, kao i u politici postoje klanovi. Pa i nagrade su manje–više, u regionu kao i kod nas čisto političke. Kada je u pitanju literatura, odnosno književno stvaralaštvo - u tom domenu niti ima dovoljno kritike, niti cenzure (u pozitivnoj konotaciji koja bi podrazumijevala da svakava „mumlanja“, ni za kave pare, ne mogu ići u štampu; u državi pojedinaca, pojedini privatnici/biznismeni, a ne institucije nose prevagu), pa tako svako ko se domogne sponzora (ljubitelja masovne kulture, najčešće) objavi novo djelo. I šta? Ostane zakopan u okvirima granica, nakratko najčešće, jer smo sujetni i zavidni do bola i nikud ne pristižemo, inače. Prevoda baš kod nas veoma malo ima; znači i neupućeni smo ukoliko ne znamo jezike pa najnovije iz svijeta književnosti, literature i umjetnosti čitamo na autentičnom jeziku originala. Da našu savremenu literaturu negdje prevode dovoljno govori i odgovor nedavnogostujućeg Tonija Parsonsa koji je upoznat sa našom kulturom/književnošću toliko da se zaustavio na „mostu“- Na Drini ćuprija!!! I dok se novci Ministarstva kulture dijele i po „babu“ i po „stričevima“ (nepotizam je ukorijenjena vrijednost društva), dotle se ne vodi računa o tome da nas možda negdje neko posmata i ismijava, neupućene i neobaviještene. Ipak, da ne bude zabune – i Parsonsa doživljavam kao pisca iz krpusa masovne kulture čija su djela: čitljiva, pitka, zanimljiva, prijemčiva i masovno popularna (što mu je i nastojanje: da bi bila prodata, jer od toga živi; a svojoj kćerki može reći da misli svojom glavom – jer negdje i u nečemu postoje „leđa“ očito).Tendencija da se u kulturi/pisanju treba donekle postaviti društveno i kritički-korektno, što automatski osporava stvarni sud o nečemu (kao ocjenjivanje u školi kada se gleda „kroz prste“) postalo je ekvivalentno premisi: MASA to voli. MASA čita laganu litaraturu, limunadičasto-sladunjavu, bez suvišnih unošenja i raznošenja (moždane vijuge su nam davno betonirali, čipovali, trovali, vakcinisali...) na komadiće postojanja gdje bi integritet, kojeg odavno nema, bio zajednički imenitelj postojanja bića (gole egzisencije) i homo sapiensa, a ujedno i distinkcija između prizemnosti i uzdizanja. Neko će se ipak sjetiti da su pokojni Aleš Debeljak, kao i uredništvo edicije Beton podlistka Danas, te Daša Drndić, Mirko Kovač i ostali znalci/umjetnici bili gosti kulture u našem gradu. Za prva dva događaja nije uopšte vladalo interesovanje; shvatila sam zalud je - kao društvo nismo dozreli za ozbiljne teme i smisao postojanja – ni makac dalje od onog kada se dijeli (sad „kapicom i šačicom“, ili samo jednim od ovoga dvoje) pred izbore. Takođe, i Daša Drndić nije bila „interesantna“ lokalnoj publici, dok Mirko Kovač jeste; ma ne zbog literature, nego zbog izmijenjeog stanovišta politike koja neminovno nosi neke „otklone“ i „nova viđenja“, a bogami i zbog Trinaestojulske nagrade. Sa ovim u vezi, a propo naših stvaralaca i književnosti - najčešće su oni koji vrijede, a ne pripadaju kulturnim klanovima (i to je masovna kultura), najprije bili prepoznati i cijenjeni u okruženju, pa slavu domaću tek ako su ili ako će za života zavrijediti. Isto je i sa nagradama - ili smo ih dijelili (ovdje: „i kapom i šakom“) dodvoravajući se nekome ili nečemu, ili smo ih sipali u sopstveni vrč nepotizma, dodvorništva, površnosti... u očekivanju uzvraćanjau narednom krugu „čistilišta“, po principu zatvaranja kruga: „ja tebi serdare, ti meni vojvodo“. Naravno, masovnoj kulturi ne mogu i ne umiju pripadati oni, nažalost rijetki, istinski stvaraoci, nenametljivi, jer nikad i nisu. No vrijeme je majstorsko rešeto! Na situ uvijek ostane zlato – to je usud!


Ponekad steknem utisak da je masovna kultura (ono slatkasto, prijemčivo, ljepljivo za vijuge bez poteškoća) ovladala i obrazovnim programima, uprkos naporima onih, relevantnih, posvećenih i prosvećenih, a „nepodobnih“ da sadržaje treba pažljivo birati i usklađivati, a ne prepisivati.
... Ili misliti/pisati svojom glavom/iz svoje glave?
Misliti, ako imaš "leđa" (u protivnom - zalud ti misliti i razbijati glavu obijajući ključaonice sopstvenih vijuga) - glava bez leđa ne ide ... A leđa su i lađe, jahte, stanovi, hanovi... sva, na "duhu" utemeljena, dobra ovoga svijeta (jedinoga? - neće biti, valjda, samo (s)poznatoga)!? Dobro je! U masi vaskolikih kultura pželim da IZMISLIM vakcinu BMG („bolimeguzica“), da više ne slušam o ostalim vakcinama (društvenim, kulturnim, zdravstvenim...) u naslućivanju onog što se naredno krčka. Protiv kulture smo vakcinisani! Sada smo MASOVNI i najčešće „obojeni“ zadatim i savladanim programima!


No, u letargičnom ambijentu jeftinih života i književnost je prepisivačka baš kao i nauka. „Deža vi“, bez novog ili neočekivano velikog izazova je dopadljivo masi i poznato Krećemo se u poznatim i zadatim krugovima (ne damo nikom da u njih dira), gajimo masovnu kulturu, koja je jalova i zato nas nema na kulturnoj mapi kontinenta - Evropa; na putu ka njoj zaglavljeni su nam mnogi kontigenti vaskolike „pomoći“ – u tranzicionom pristizanju.


I na kraju - jedna jesenja opservacija: sezona je šipaka, pitome, ali i „divlje“ agrokulture, pa se u kontekstu teme „masovna kultura“ zapitah kako je „pripitomljen“ divlji šipak/ nar/ mogranj i zašto je slađe - dostupnije i „kultivisano“ (silikonska kultura)! Bilo da se radi o divljem ili pitomom, kult šipka (ne na grani, ni u šaci) praznom, skupljenom šakom sam smo usmjerili ka nama! Pa, zavadimo se, što masovnije, oko toga – NAS i NAMA, bez srama...

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt