06.10.2017

Sve što sam doživjela to je krilaćenje iz ovih brda, koja stoje kao svjedoci da sam postojala

"Proljeće, 1995.godine. Imala sam samo 17 godina. Trebalo je spakovati kofere i poći u svijet. Daleko od ognjišta, u nepoznat grad. Profesor maternjeg jezika u gimnaziji, zadao je temu o odlasku... Uslijedio je Beograd i neki novi - studentski dani".

 


Autorka: Zorica Radenović

Mart 1995.godine

 

Život svakog dana sve više pokazuje svoj smisao. Vrata koja vode u budućnost su širom otvorena. Još uvijek nesigurnim korakom krećemo ka njima. Prošlost nas zove, šapuće nam: „Vrati se, ovdje je tvoje djetinjstvo, ovdje je početak tvoje mladosti, tvoje želje su ponikle tu, prve ljubavi, snovi, nade…


Ne obaziremo se, tijelo držimo čvrsto i uspravno. Ponosni smo, glave uzdignute prema suncu koračamo dalje. Mi smo omladina, pred nama je život, na nama ostaje svijet, imamo svoju dužnost. Prošlosti, nevažna si! Poželi nam srećan put!

 

 

A srce?! Šta je sa njim? Gdje ono jednim svojim dijelom ostaje?
Reći ćemo: ono odlazi sa nama, cijelo! Ne, ne vjerujte nam. Ne govorimo istinu. Istina je skrivena u nama.

 

Tu, gdje su brda i planine, gdje vjetrovi igraju svoje lude igre, gdje se dotiču vrhovi planina, a u podnožju šumi Lim, gdje smo sanjali prve snove, brali jorgovane i maslačke, bosi hodali kraj rijeke i slušali pjesmu slavuja, tu ostaje naše srce, naša duša, naše djetinjstvo. 

 

Jednom će sve proći, sve će se zvati prošlošću. Ostaće mnogo toga urezanog u nama , zapamtićemo mnogo toga i dobrog i zlog, ali pomisao na prve korake života, na ono što se zove mladost – to neće moći da uništi zub vremena, ni mećave, ni snjegovi. To neće sprati kiše.


Zauvijek ćemo dušom ostati tu. Udisaćemo ovaj vazduh, svjež sa mirisom na travu i cvijeće. Pićemo vodu sa izvora, stajati na hladnom kamenu i maštati kao onda kada smo još uvijek bili djeca.

 

Istina je da nikada nećemo moći više nego sada. Naravno, svako mora imati svoju ideju i svoj cilj. 

 

 

Negdje na asfaltu velikog grada, dok šum vjetra i pjesmu slavuja zamjenjuje huka automobila, pred izlogom šarenih haljina, poželjeću da vidim ova brda, oštri crnogorski krš, zeleni Lim, udahnem miris spaljene trave, da vidim Goleša vrh i nedostupne pećine Sućeske. Tada ću moći da se vratim sebi u pravom smislu te riječi. Poželjeću da vidim crkvu na Knjaževcu, bijeli spomenik, orlove…

 

Moraću da zatvorim oči i vratim slike iz prošlosti. One neće biti ni za nijansu bleđe, jer ono što ostavljam za sobom, uticalo je da se moja krila rašire, i da poletim u svijet. 

 

  

Crkva Sv. Arhangela Mihaila na Knjaževcu, Andrijevica

 

Andrijevica, Spomen park Knjaževac

 

 

Murino, prije bombardovanja 1999.godine

 

Murino, danas

  

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt