19.10.2018

Tatjana Kuljača: Ostala nam je samo plaža

Ne mogu ni da opišem koliko se radujem jeseni kada nam plaže ostanu puste. Kako živim u Bečićima, u naselju kroz koje provejava prašina i buka sa gradilišta, više nego ikad, plaže su ostale jedine slobodne površine za igru. Zahvaljujući neplanskoj gradnji imamo stambene zgrade koje zimi zjape prazne na placevima jednake površini koju zauzima zgrada. Automobili su na trotoarima, a djeca, ona najsmjelija, na ulici. A danas je svaka ulica, pa i ona najuža, toliko prometna da se čovjeku lagano digne kosa na glavi pri samoj pomisli od toga šta može da se desi.

Rezultat alavosti i stavljanja ličnih ispred interesa zajednice u kojoj živimo je taj da je i drveće postalo rijetkost, a kamoli zelene površine. Čak i tamo gdje su se nalazili parkovi niču zgrade. Čak i kad sam pomislila da u Budvi više nemamo gdje iglu da ubodemo, a ne zgradu, one i dalje niču kao pečurke. Da postoje pravila, svaka stambena zgrada bi morala da ima svoju zelenu površinu i dovoljan broj parking mjesta.

 

 

Svi znamo koliko je važno da djeca provode vrijeme u igri sa prijateljima, na vazduhu i koliko je kontakt sa prirodom važan za razvoj djeteta. Pitam se i pitam nas KAKO TO DA IZVEDEMO? Nemam brzo rješenje, beton je brži. Mogu do prekosutra da apelujem na svijest i podsvijest onih koji donose urbanističke odluke. Da im govorim da sa svakim odobrenjem otimaju sopstvenoj djeci prostor neophodan za normalan rast i razvoj. Da naš grad, na kraju krajeva, prestaje biti lijep i tim turistima koji plaćaju da ovdje dođu, a ne nama koji u njemu živimo. Ali, nisam ni prva ni posljednja koja je ljuta i koja to govori. I ne vidim da iko čuje niti da je ikome svijest probuđena.

 

 

Da li je moguće, da zavidim velikim gradovima, onim koji zimi ne mogu da dišu od smoga, na parkovima koje niko ne dira? Da u jednoj Budvi, biseru Mediterana, ne samo djeci već i turistima možemo samo da ponudimo plaže za slobodno disanje i kretanje? Uz miris roštilja i kineske plastike sa šetališta? Okrnjili smo biser odavno. Žali Bože.

 

Djeca su nam po igraonicama. U kućama ispred televizora, tableta, sa telefonima u rukama. Rijetki sa knjigama. Srećni u društvu druge djece na skučenim terasama, a najsrećnija u dvorištima sopstvenih kuća. Ali, uglavnom, zatvorena. ZATVORENA. Jurimo na treninge, školske obaveze, ostale vannastavne aktivnosti. Najmanje vremena provodimo na otvorenom, na travi, među cvijećem i drvećem. Maštamo o vikendima i odlasku na selo gdje možemo pustiti djecu da trče slobodno.

 

 

Djeca imaju urođenu potrenu za kretanjem, istraživanjem, učenjem, prirodom. Uskratimo li im to, oštećujemo ih trajno. Sve je više gojazne djece koja nose debele naočari i žive u digitalnom svijetu video igrica. Ili društvenih mreža, učeći se da lažnu stvarnost sjaja trenutaka koja, urijetko, odgovara stvarnom načinu života, predstavljamo kao normalnu. A znamo da je ona samo djelić realnosti. Premali dio nje. Posljedica imamo koliko nećemo.

 

Tužno je što ovo govorim vama koji ste, nit\' luk jeli, nit\' luk mirisali. A moram vama jer će neki od vas jednom doći na poziciju sa koje će donositi odluke da li će na jednom parčetu zemlje pustiti travu da niče, ili će na istom tom slobodnom dijelu zemlje podići novu zgradu.

 

Učili su nas da ćutimo i da se ne bunimo. Budite pametniji od nas. Od mase koja klima glavom na sve što joj se servira jer je dovoljno lijena da joj je lakše da povjeruje da ništa ne može da uradi. Naš svijet za igru se ograničio na plažu, od jeseni do kasnog proljeća. I selo kod babe i dede svakom prilikom. Računamo se u srećne.

 

Tatjana Kuljača, magistar menadžmenta u hotelijerstvu i kolumnista

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt