10.03.2020

Život sa autizmom – priča Viktorove mame: Usmjeriti se na socijalizaciju naše djece

„I pored svih dijagnoza, nalaza, terapija, raznih sistema školovanja i nerazumijevanja okoline koji znaju da iscrpljuju, naša pažnja ne smije ostati usmjerena samo ka tome, već i na socijalizaciju naše djece. Svaka rana koja se krije sporo i teško zacjeljuje. Idite sa njima u šetnju, na rođendane, na igraliste. Tako činite da vaše dijete napreduje, a drušvu privilegiju da provodi vrijeme sa vama. Ovakva djeca ostaju djeca zauvjek, a ima li šta ljepše nego sačuvati dijete u sebi“.

 

Viktorova mama      

 

U susret obilježavanju Svjetskog dana osoba sa autizmom, objavljujemo priču Mile Hajster iz Budve, mame dječaka Viktora, koji ima smetnju u razvoju iz spektra autizma.  

 

Svjetski dan osoba sa autizmom 2. april, obilježava se svake godine. Određen je rezolucijom UN 18. decembra 2007. godine, u cilju širenja svijesti o autizmu, sprečavanja diskriminacije i promovisanja njihove inkluzije u društvo. Svaki stoti stanovnik svijeta ima neki poremećaj iz spektra autizma navode podaci organizacije Autizam Evrope, dok neke druge studije navode kako je to jedna od 68 osoba.

 

 

Ja sam Viktorova mama. Po rođenju našeg sina, premišljali smo se oko njegovog imena. Međutim, pokazalo se da smo mu ime uskladili uz karakter. Viktor znači pobjednik!

 

Na svijet je stigao kao zdrava beba. Period naše bezbrižnosti i njegovog zdravog razvoja trajao je svega tri mjeseca. Čovjek nikada spremno ne dočeka loše stvari, pa smo suprug i ja nespremno ušli u avanturu koja je uslijedila - naglo pogoršanje zdravlja našeg sina: povraćanje koje je trajalo dugih šest mjeseci, usporen napredak i svega 1,5 kg koje je, između trećeg i devetog mjeseca, dobio na kilaži.

 

Uslijedili su strah, noćne more i brojna druga stanja kojima nijesam stizala da se bavim, jer sam se užurbano kretala stazama od jednog do drugog doktora, od jedne do druge dijagnoze. Prognoze su bile sumorne; naš sin neće prohodati, progovoriti…

 

Nakon stagnacije koja je trajala do devetog mjeseca, Viktor je pobijedio! Prestao sa povraćanjem, nakon čega je i prohodao. Njegova dijagnoza je iz spektra autizma i kao takva ga je predodredila za malo drugačiji put.

 

 

U vrtiću sam mu kao majka bila asistent, a do njegove jedanaeste godine, u Budvi nije postojala nikakva ustanova ili sistem u koji sam ga mogla uključiti. U tom periodu uz nas si bile logoped Mirjanka Jović, kao stručna i moralna pomoć, i neurolog Jelica Stanišić, koju smo često posjećivali u Podgorici. Viktora smo upisali u specijalno odjeljenje Osnovne škole „Jugoslavija“ u Baru, nakon čega je sa njim postignut evidentan napredak.

 

 

Kada je, zahvaljujući izvršnoj direktorici Nataši Anastasov, osnovano Udružnje roditelja, djece i mladih sa smetnjama u razvoju „Puževa kućica“ Budva, uvidjeli smo da u gradu u kom živimo nijesmo sami. Iako smo kao supružnici jedno drugom bili najveća podrška i oslonac, shvatili smo da se ovo ne dešava samo nama i da zajedno sa ostalim članovima Udruženja možemo poboljšati status osoba sa smetnjama u razvoju.

 

 

Viktor je, nakon jedanaest godina, dobio brata Marka. U tu deceniju stalo je bezbroj neprospavanih noći, strah od svakog novog nalaza i dijagnoze, nadanje da će sve to proći, pitanja zašto baš nama, jesmo li mogli više i bolje...

 

A onda je Markovim rođenjem sve to prestalo, a Viktor je dobio najbrižnijeg brata i najvjernijeg prijatelja. Uz to, i bezuslovnu ljubav koju je do tada imao od nas, roditelja. Odnedavno je i korisnik „Dnevnog centra za djecu i omladinu sa smetnjama i teškoćama u razvoju Budva“, gdje svakodnevno provodi vrijeme sa svojim vršnjacima.      

 

 

Na kraju ove priče o našem sinu Viktoru i životu sa autizmom, želim da poručim svim roditeljima, koji su na početku neke slične borbe:

 

„I pored svih dijagnoza, nalaza, terapija, raznih sistema školovanja i nerazumijevanja okoline koji znaju da iscrpljuju, naša pažnja ne smije ostati usmjerena samo ka tome, već i na socijalizaciju naše djece. Svaka rana koja se krije sporo i teško zacjeljuje. Idite sa njima u šetnju, na rođendane, na igraliste. Tako činite da vaše dijete napreduje, a drušvu privilegiju da provodi vrijeme sa vama. Ovakva djeca ostaju djeca zauvjek, a ima li šta ljepše nego sačuvati dijete u sebi“.

 

Viktorova mama       

 

Članak je objavljen u okviru projekta „Socijalna inkluzija djece i mladih sa smetnjama u razvoju“ koji sprovodi NVO Udruženje roditelja djece i mladih sa smetnjama u razvoju „Puževa kućica“ Budva u saradnji sa NVO „Sedma sila mladih“ uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja Crne Gore.

Sadržaj članka predstavlja isključivu odgovornost autora i ne odražava stav donatora.

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt