29.11.2018

Otac Blažo Božović: Imamo u visokom procentu poročnu omladinu!

"Mi kao narod imamo jako dobar i inteligentan naraštaj koji relativno lako uči strane jezike, dobri su sportisti, za mnogo ih je Bog dao, ali to se, na žalost, ne dešava. Da li kao društvo nismo zreli za njih ili nećemo/nemamo šta da im ponudimo kroz obrazovanje i mnoge druge aktivnosti pitanja su na koja država, društvo i crkva treba da daju odgovor",  kazao je za Krug mladih otac Blažo Božović, sveštenik pri crkvi ,,Sveti Đorđe“ pod Goricom, magistar bogoslovskih nauka i predstavnik Terapeutske zajednice ,,Zemlja Živih“ pri Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.

 

Razgovarala: Jelena Stanić

 

 

 
U razgovoru sa njim saznajemo zašto su mladi u danasnje vrijeme skloni porocima, kako im se mogu oduprijeti i zašto je depresija toliko prisutna među ljudima.

 

Poroci su oduvijek postojali, ali mladi ljudi danas češće upadaju u mreže zavisnosti. Šta je uzrok tome?


Grijeh je oduvijek postojao, a ne porok. Porok je slovenska riječ koja znači mrlja, bora dok se takođe, u srpskom jeziku, poistovjećuje sa manom, pogreškom ili zabludom, a danas i sa terminom zavisnosti. Tako da, kada čovjek ima neki porok, možemo slobodno reći da je on čovjek sa manom ili (po)greškom, što je samo jedan od mnogih dokaza da je čovjek u zabludi kada nije u jedinstvu sa Bogom koji ga je stvorio. Mi kao narod imamo jako dobar i inteligentan naraštaj koji relativno lako uči strane jezike, dobri su sportisti, za mnogo ih je Bog dao, ali to se, na žalost, ne dešava. Da li kao društvo nismo zreli za njih ili nećemo/nemamo šta da im ponudimo kroz obrazovanje i mnoge druge aktivnosti pitanja su na koja država, društvo i crkva treba da daju odgovor. Tako da, umjesto veoma uspješnog i organizovanog podmlatka, imamo u visokom procentu mrljavu (poročnu) omladinu.


Među omladinom je sve više korisnika droge i alkohola. Šta ih prema Vašem mišljenju navodi da pokleknu pred takvim iskušenjima?


Dostupnost i niska cijena droge i alkohola koji se promovišu na svakom ćošku. Naša djeca su prezaštićena i frustrirana te kao takva dolaze iz svojih kuća, što kasnije neminovno prelazi u anksioznost i depresiju.


Otkriva li narkomanija jednu neutoljivu i neugasivu metafizičku žeđ čovjekovu za smislom i ljubavlju tj. Bogom?


Naprotiv, podriva je! To je u početku neko novo iskustvo, potreba za ekstazom, za stanjem van realnosti koje je (pro)uzrokovano spoljašnjim faktorom, tj. unosom psiho-aktivne supstance u organizam. Narkomanija je sama po sebi jako sebična, autoerotska i autodestruktivna potreba da se mijenja svijest i dođe u stanje zanosa koje je često puta vrlo blisko ludilu. Ne smijemo Božiju blagodat i ushićenost Duhom Svetim kod podvižnika i ugodnika Božijih ni u kom slučaju povezivati sa stanjem koje doživljavaju narkomani. Ljubav Božija naziđuje čovjeka čak i kad mi to u određenim situacijama ne vidimo kao ljubav, dok ljubav prema zloupotrebi psihoaktivnih supstanci je uvijek destruktivna i poražavajuća. Dobro je napomenuti da kod velikog broja zavisnika postoji jedna težnja, da li od malena ili se tokom života pojavi, da se dosegne neko ,,onostrano“ iskustvo, nešto „više“ nego što to prizemni osjećaji pružaju, neki opit koji nije od „ovoga svijeta“, ali put i način koji su oni odabrali da to ostvare to im zasigurno neće pružiti. Upravo je zbog toga jedan broj bivših narkomana, koji se izliječio u crkvi, iglu i špric, kako oni kažu, zamijenio kašičicom od Svetog Pričešća.


Kako Crkva može da pomogne mladima da se izbore sa brojnim iskušenjima?


Preventivno! Mada je tu najveća uloga roditelja da od malih nogu dovode djecu u crkvu, gdje će dijete da nauči da usvaja neprolazne vrijednosti, kojima čovjek zaista i živi. Mislim da danas roditelji nemaju dovoljno vremena, a ni strpljenja da se bave svojom djecom na pravi način, ne postoji pedagogija ni druženje već samo mobilni telefon. Slušao sam o nekom američkom istraživanju koje preporučuje da se djeci do dvije godine nikako ne daju mobilni telefoni ni crtaći, a od dvije do uzrasta šest godina ne preko pola sata, a šta mi činimo? Osnovi pravoslavnog vaspitanja su idealno rešenje za pravoslavne ljude u Crnoj Gori. Crkva Božija prima sve ljude, ona je na prvom mjestu bolnica, u njoj se svi mi liječimo. Od prvih vjekova hrišćanstva pa do današnjega dana crkva nije prestala da brine o bolesnom i grijesima ranjenom čovjeku, koja je i udarila temelje savremene medicine u svijetu. Upravo zbog potrebe i pastirske brige da se nađe čovjeku koji je obolio od psihoaktivnih supstanci, naša crkva u Novom Sadu (Eparhija bačka) osnovala je 2005. godine centar za rehabilitaciju i resocijalizaciju zavisnika.


Navedite nam neki primjer, sa kojim ste se susreli, a koji svjedoči da je zaista moguće pobjediti takve poroke?


Ima ih dosta. Navedimo pravoslavnu terapeutsku zajednicu ,,Zemlja Živih“ iz Novog Sada koja se decenijama bavi rehabilitacijom i resocijalizacijom zavisnika. Zahvaljujući tom programu na stotine njih su danas stabilni apstinenti. Čvrsta volja i vjera u iscjeljenje su, prema njihovom svjedočenju, ključ uspješnog liječenja od psihoaktivnih supstanci.


Recite nam nešto više o terapeutskoj zajednici ,,Zemlja Živih“, koje metode rada primjenjujete?


To je pravoslavna crkvena zajednica koja promoviše zdrave stilove života zasnovane na hrišćanskom učenju i ljubavi. Za program zajednice konsultovana su iskustva Rimokatoličke crkve, a naročito njene zajednice ,,Ćenakolo“ (Cenacolo) koja je i poslužila kao jedan od modela u pristupu naše crkve kada je rešavanje ovog problema u pitanju. Prilagođen čovjeku sa naših prostora program zajednice „Zemlja Živih“, po riječima njenih koordinatora, i danas doživljava određena odstupanja i promjene. Metod rada sa štićenicima uz obaveznu izolaciju je realan, multidisciplinaran, unutrašnje integrisan, multidimenzionalan, specifičan, dugotrajan, a što podrazumijeva grupnu, individualnu i porodičnu terapiju. Osnovna terapija koja se koristi, možemo slobodno reći, je pravoslavna terapija koja izvire iz hrišćanskog bogoslovlja i tzv. Logotorepija (terapija smislom) Viktora Frankla. Stručna medicinska, sociološka, duhovna, psihološka i svaka druga dozvoljena pomoć su uključeni u terapiju, sem terapije medikamentima (trodon, metadon i dr.).


Jedan od problema koji je takođe prisutan u savremenom drušvu je depresija, budući da je savremeni način života skopčan sa stresom i napetošću, kako objašnjavate to stanje?


Mislim da je problem u terminu, jer našem narodu riječ ,,depresija“ ništa ne govori i olako se koristi, imamo svoju slovensku riječ ,,čamotinja“ ili ,,uninije“ što znači malaksavati duhom, gubiti volju. Sa ovim saznanjem, treba raditi na podizanju duha i vedrine, što je u našoj sredini i okolini jako teško postići. Mnogo smo zavisni od mobilnih uređaja, interneta, televizije što uslovljuje manjkom živih odnosa, druženja, komunikacije, razmjene dobrih informacija i kvalitetnog sadržaja. Stres i napetost unosimo sami u svoj svakodnevni život, „brinemo se i uznemiravamo za mnogo, a samo je jedno potrebno“ po riječi Gospodnjoj (Lk. 10; 41-42). Mišljenja sam da nas to negdje u dubini našeg bića najviše muči, što ispunjavamo neke prolazne ovozemaljske zakone, a ne i Božije, što živimo samo tjelesno dok se za duhovno ni ne brinemo i otuda nam svaka bolest.


Budući da je to stanje danas mnogo prisutno kod mladih ljudi, kako jedna depresivna osoba može da se opet raduje životu i da u njemu vidi smisao?


Ima više oblika depresije i najbolje je kada se depresivna osoba javi psihijatru i svešteniku, mislim da je to dobitna kombinacija. Pored farmakoterapije (ako je propisana) obavezna je radna terapija i terapija vjerom. Iako u našoj državi ima dosta posla, ljudi neće da rade, a puna su nam usta kako ne možemo nigdje da se zaposlimo, što ukazuje na gordost koja nas, nakon izvjesnog vremena, može uvesti u depresivna stanja. Zaboravili smo da radom nemamo vremena da mislimo na mnoge loše stvari, uz to dodati malo molitve i posta odlično je rešenje. Prihvatanje realnosti u kojoj živimo i kada ona nije ni malo laka, da se živi u sadašnjosti ne žaleći za prošlim vremenima i propuštenim prilikama, ne gajiti nerealne planove za budućnost, i što je najvažnije, da svako od nas bude zahvalan Bogu na onome što ima, sa posebnim osvrtom na svakodnevni rad na sebi su alati za organizovan i smislen život. Ne zaboravimo, da nam Gospod daje priliku u svakom trenutku za novi početak, a odluka „da uzmemo život u svoje ruke“ je na nama.

 

Ako želiš da naučiš više o novinarstvu

Prijavi se za učešće u radionici

Kontakt